U očekivanju Le Figaroa

Sredinom ovog tjedna zatekla me na putu u inozemstvu vijest da je u 62. godini umro Zvonimir Puljić, dugogodišnji saborski zastupnik, bivši splitski gradonačelnik i - za ovu priču to je možda sporedno - moj višegodišnji susjed. Umro je na Braču, naglo i od srca, a njegova smrt je, barem koliko iz daleka sudim, izazvala kratkoročnu infekciju političke snošljivosti i pristojnosti sasvim atipičnu kako za Split, tako i za ovu nepočešljanu zemlju. O pokojniku lijepu su riječ rekli, naime, čak i dugogodišnji politički protivnici.

Puljić i ja pripadali smo različitim političkim opcijama. Ali uvažavao sam ga, mislim i on mene, kad bismo se trevili u ulici, popričali bismo o koječemu (najmanje o politici). Iako nisam glasovao za njega, ugodno mi ga je bilo vidjeti kao splitskog poteštata. Svi mi vele da je bio osobno čestit, dobro se odijevao i govorio, bio je, kako se u Splitu kaže, “preženca”. Kad biste ga vidjeli na otvaranju izložbe ili koncertu, nije se doimao kao da je onamo upao s Marsa, bio je upućen, obrazovan i strpljiv. Kad se sjetim vodviljskog karaktera koji danas nastanjuje bivši Puljićev ured ili kad se sjetim nekih jednako živopisnih figura koje su mu prethodile, čini mi se čak i nestvarno da je Puljić ikad bio gradonačelnik Splita. Jer on je pripadao jednom drugom svemiru političke kulture. Bio je ono što se obično zove građanski konzervativac, pripadnik one sociokulturne grupe koju mi uglavnom vidimo u njemačkim TV serijama s prialpskim setingom, a rijetko ili nikad uživo. Ne mislim ga idealizirati - imao je on svojih grešaka od kojih neke Split plaća - ali ipak je bio jedinstvena biljka, načelnik koji je samom sebi pozvao USKOK da provjeri glasine o mućkama.

Moj jedini susjed političar umro je u tjednu kad se zahuktala predsjednička u

Tragična je nedovršenost koju u nas nasljeđuju svaka politika i svaka kultura građanske desnice. Zato je moj susjed Puljić doživio da mu glasačka baza prebjegne Kerumu

trka i u času u kojem kandidat njegove stranke, Andrija Hebrang, marno obilazi mitski “teren”. Tako je u četvrtak Hebrang bio u Jastrebarskom, došao je onamo da - kako veli - “razbije defetizam” i novine optuži za lažno beznađe. Ponovio je kako je Hrvatska manje u krizi nego susjedne zemlje, optužio (među ostalim) naš list da dramatično preuveličava stanje u zemlji te ponovio motiv koji je česta mantra konzervativnih političara na Mediteranu. Baš kao što u Italiji vlast često gunđa na “kulturni monopol ljevice”, baš kao što se takvi prigovori čuju u postfrankističkoj Španjolskoj, i Hebrang se požalio na medijski monopol protivne političke opcije. “Dok u Hrvatskoj ne budu postojale desno orijentirane tjedne i dnevne novine, nećemo živjeti u demokraciji.” Hebrangovo nezadovoljstvo medijima može se razumjeti. Njegova stranka prolazi kroz razdoblje najoštrijeg kritičkog rešetanja, a Sanaderov odlazak kao da je otvorio neku vrstu sezone lova na Vladu koje se nitko ne boji i koju nitko ne poštuje. Ali pokušamo li načiniti sadržajnu analizu novinskih kritika, opazit ćemo nešto neobično. Hrvatske novine, naime, HDZ napadaju najviše zato što povećava poreze, zato što ne reže rastrošni javni sektor, zato što ne štedi, ne reformira javna poduzeća, napadaju ga zato što trpa subvencije u neprofitnu industriju i agrar te zato što prekomjerno troši na socijalu. Čovjek ne treba imati ni tri školska sata politologije u klupi da vidi kako s Hebrangovim žalopojkama na “ljevicu” nešto ne štima. Sadržaj kritika kojima novine zasipaju Jadranku Kosor, drugim riječima, tipičan je repertoar prigovora kojima u “normalnim zemljama” desnica bombardira ljevicu. Manja i jeftinija država, niži porezi i manje sućuti, naime, tipična su agenda liberalnog desnog centra, a prigovori koje danas trpi HDZ katkad su podudarni s prigovorima koje su 80-ih godina trpjeli europski socijaldemokrati i laburisti. Čovjek bi gotovo pa mogao reći da su hrvatske novine ne unisono lijeve, nego - unisono desne. Ali tako je, dakako, kad se priča o ekonomiji, financijama, porezima. Međutim, to nije svijet koji Hebranga zanima, Hebrang je stara škola ideološki fundiranog političara. Njega zanima simbolično, on i u ovoj kampanji najviše govori o spomenicima, vječnim vatrama i povijesti, a to je razlog zašto je i štetan. Zato, kad se Hebrang žali na to kako su sve novine lijeve, a nijedna desna, on ne misli na fiskalne finese, on najprije misli na Franju i Josipa, crvene i crne, jasenovce i blajburge, misli na odnos prema Crkvi i ona zapaljiva, imanentno ideološka pitanja kao što su vjeronauk, križevi u općini, gay pride, zamrzavanje zametaka. Kad je o tome riječ, distinkcija više nije između lijevog i desnog, nego između liberalnog i konzervativnog, a hrvatske novine i mediji doista su - uz iznimke - liberalni, ne konzervativni. Pitanje zašto konzervativni politički pol u ovih 20 godina nije iznjedrio nijedan ozbiljni, profesionalni list doista je dobro pitanje, no postavljeno na krivoj adresi.

Osnivanje konzervativnog političkog glasila tema je koja se u Hrvatskoj ustrajno ponavlja dobru dekadu. Takve je novine najavljivala Matica hrvatska, više ih je puta najavljivao Igor Zidić, a većina listova koji su težili popuniti taj prostor na koncu bi se pretvorila u dosadne fanzine koji beskonačno drve o povijesti i mrče papir najbizarnijim teorijama zavjere. Razlog zašto u Hrvatskoj nema konzervativnih listova u međuvremenu je postao učestala tema kavanskih debata. Među objašnjenjima se čulo i to da desničari ne čitaju, čemu, međutim, proturječi pravo obilje (ultra)desnih sajtova. Znalo se čuti i tumačenje da konzervativci ne znaju taj posao jer su ga oni koji ga znaju naučili u komunizmu. Ali za 20  godina si mogao skupiti i posadu za put na Mjesec, pa onda si valjda mogao i za čestiti konzervativni desk.

Mislim da odgovor na “hebrangovsko pitanje” leži u - mojem susjedstvu. Konzervativnih medija u Hrvatskoj nema iz istih onih razloga iz kojih su i tako rijetki solidni konzervativni političari kakav je bio moj pokojni susjed Puljić. Da bi, naime, Hrvatskoj trebao pismeni konzervativni list, ona bi trebala imati solidnu konzervativnu politiku osovljenu o čvrstu građansku klasu. Da je imamo, onda bi nas ta klasa vjerojatno nervirala kako nervira Austrijance i kako je nervirala Krležu. Liberalima bi išli na živce sa svetim misama, gudačkim kvartetima, građanskim štafelajnim slikama, poreznim prijavama, fakultativnim latinskim, gimnazijama i kinderstubeom. Ali štos je u tome što takve konzervativne jezgre mi nemamo, odnosno imamo je tako malo da su ljudi poput mojeg susjeda Puljića uvijek u politici stršali među gomilom skorojevića i snobova. A ispod te tanke koprene kuljala je magma one stvarne konzervativne Hrvatske: šovinističke, neobrazovane, na glupi način klerikalne, sumnjičave prema drukčijem i nepovjerljive prema pisanoj kulturi. Dok su drugi imali Dolfusa i Tisu, mi smo imali ustaše, dok su drugi imali Edvarda Kocbeka, mi smo imali Ivana Evangelista Šarića, dok su drugi imali Havela, mi smo imali Tuđmana: tako i danas solidne demokracije imaju solidne konzervativne novine, a mi imamo te vijence, listove koji te ne vrijeđaju zbog političke orijentacije, nego zato što su podinteligentni. I to je tragična nedovršenost koju u Hrvatskoj nasljeđuju politika i kultura građanske desnice. Zbog te kulturne nedovršenosti moj je susjed Puljić doživio da mu glasačka baza prebjegne Kerumu, a Hebrang poput lika iz Godota čeka kad će izaći hrvatski Le Figaro ili Corriere della Sera. Ali - neće osvanuti, jer kad bi i postojale, zapravo ih nitko ne bi volio, a samo malo tko trebao. U jednom se s Hebrangom slažem: šteta je što je tako - ali naprosto jest.
Jurica Pavičić