Onaj tko se poziva na hrvatstvo uvijek i u svemu mora imati pravo, a svatko tko mu se suprotstavi ne može biti ništa drugo nego narodni i državni neprijatelj. Takvom je naopakom logikom bio vođen glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić kada se svojim posljednjim uvodnikom upetljao i presudio u sukobu direktora programa HTV-a Domagoja Burića s nekim djelatnicima te kuće.
Velečasni urednik najprije piše o Bleiburgu i zaključuje: “Medijski gospodari i moćnici očito jako dobro znaju koje to snage u sustavu i izvan sustava vladaju Hrvatskom i koje to snage ne žele da se rasvijetljena i istinom oslobođena prošlost prepusti povjesničarima i da se pozornost usmjeri na važna pitanja sadašnjega hrvatskog društva“. Međutim, Miklenić ne ostaje na dimnim floskulama, nego tupom logičkom pilom naopako zarezuje po stvarnim ljudima, netom razotkrivenom ogranku protuhrvatske djelatnosti: “Upravo te snage imaju svoje jake ljude i na HTV-u te je službeno zvana Hrvatska televizija dovedena u situaciju da se direktor programa mora pokušati izboriti da bi se pridjev ‘hrvatski’ više odražavao u programu”. Ne ulazeći ovdje u pitanje koliko je domišljeno i spretno sročeno pismo direktora programa, no sama činjenica da je bilo potrebno takvo pismo - o kojemu javljaju mediji - i da se čak 28 urednika, producenata i novinara HTV-a, ne slažući se sa zahtjevom svoga pretpostavljenoga, obratilo Hrvatskome helsinškom odboru, otkriva koliko ti djelatnici cijene hrvatski identitet i koliko su im važni legalni i legitimni hrvatski nacionalni interesi.
| Ivan Miklenić bi se zbog svog najnovijeg pamfleta trebao pokupiti s mjesta glavnog urednika Glasa Koncila |
Budući da ga ni zdrav razum, ni ljudsko, a kamoli profesionalno novinarsko poštenje očito ne priječe u iznošenju takvih opasnih osuda, velečasnom Mikleniću, naravno, ne smetaju ni činjenice. Recimo, činjenica da je u prošlogodišnjim serijalima “Malog mista” i “30 u hladu” prilično važnu ulogu imala upravo Crkva. Raspored se nerijetko usklađivao s crkvenim kalendarom kako bi se iz pojedinih mjesta emitiralo na dan blagdana njihovih svetaca zaštitnika.
Crkveni obredi i običaji uvažavani su i javnosti predstavljani kao važan dio identiteta tih mjesta, a urednici i producenti znali su se namučiti planirajući sadržaj tako da u kadar uživo uđe crkvena procesija ili zazvone zvona nekog samostana. U tome su im svesrdno, spremno i zahvalno pomagali te se u emisijama pojavljivali župnici, časne sestre, fratri i bogoslovi, a iz prošloljetnog serijala dobro pamtim i vrlo simpatičan nastup biskupa Marina Srakića u emisiji iz Đakova.
No gospoda Burić i Miklenić, čini se, misle da su gledatalji HTV-a glupani koji će zbog nedovoljno hrvatskog imena emisije pomisliti kako zapravo gledaju prijenose hodočašća iz Španjolske, derviškog plesa iz Turske ili, Bože sačuvaj, pojanje kaluđera iz Grčke. Osim toga, svi zaboravljaju da je uglavnom riječ o ljudima koji su radili emisiju “Život uživo” i da su je nastavili raditi sasvim normalno i bez ikakve pobune i nakon što ju je Hloverka Novak Srzić ove sezone preimenovala u “Hrvatska uživo”. Što, dakle, treba zaključiti iz ovih činjenica? Meni logika nameće zaključak da je velečasni Miklenić ili površan i neprofesionalan, ili zlonamjeran ili jednostavno glup novinar i urednik. Što god bilo uzrok, posljedica je da on u svom najnovijem pamfletu laže, a samim tim je štetan i opasan.
Gospodinu Mikleniću njegova “logika“ možda, pak, nametne zaključak kako u protuhrvatskoj raboti 28 državnih neprijatelja s HTV-a eto sudjeluje i dio katoličkih vjernika i klera čiji je predvodnik, ni manje ni više, nego sam biskup Srakić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Baš i ne očekujem da će se prikloniti mojoj, ali se nadam da će gospodin Miklenić bar ostati vjeran vlastitoj logici i zaključiti da mu je bolje da se s mjesta glavnog urednika Glasa Koncila pokupi sam, prije nego što ga dekretom ukloni narodni neprijatelj - biskup.
Branimir Pofuk
