U Vegeti nema domaćeg povrća
ZAGREB, KOPRIVNICA - Najveći su uvoznici voća i povrća veliki trgovački lanci i domaća prehrambena industrija koja po ključne sirovine - meso, sušeno povrće i voće - odlazi preko granice jer na hrvatskom tržištu nema potrebne količine koja bi bila konkurentna i cijenom.
Prema podacima Podravkina sektora nabave, primjerice, koprivnička tvrtka uvozi gotovo sve sušeno povrće za Vegetu, juhe, gotova jela i druge proizvode. Riječ je o otprilike 6000 tona sušenog povrća godišnje, za što sušarama treba čak oko 60.000 tona svježeg.
Iz Egipta se, primjerice, godišnje uveze gotovo 900 tona sušenog luka za Vegetu i juhe, za što afričkim uzgajivačima prije procesa sušenja treba oko 9000 tona svježeg. Najviše sušenog povrća Podravka uvozi iz Poljske i Češke, a zamrznuto, koje se pakira i prodaje u škrinjama, dolazi iz Belgije i Italije. Koprivničkoj kompaniji godišnje treba i oko 1600 tona sušene mrkve, 700 tona sušenog krumpira i 1150 tona pastrnjaka.
Gotovo sve, dakako, nabavlja se iz uvoza, ističu u Podravci, jer jedina hrvatska sušara, ona u Vrpolju, proizvede manje od 100 tona, a cijene su i 20 posto više nego vani.
Za Hrvatsku je najveći problem organizirati veću proizvodnju povrća, osigurati dovoljno obradiva zemljišta i prikladne poticaje za te kulture, koje traže mnogo više rada i ulaganja nego, recimo, žitarice. No samo Podravka godišnje treba oko 80.000 tona svježeg povrća (od kojeg bi se 60-ak tisuća pretvorilo u sušeno), što je, recimo, blizu ukupnog hrvatskog godišnjeg uvoza te poljoprivredne kategorije! A tu su još Agrokor, Vindija i drugi prerađivači.
Domaća poljoprivredna i prehrambena industrija lani je ostvarila negativan vanjskotrgovinski saldo od 700 milijuna dolara, a voće i povrće u tome su sudjelovali s minusom od čak 163 milijuna dolara.
Robert Mihaljević
Prema podacima Podravkina sektora nabave, primjerice, koprivnička tvrtka uvozi gotovo sve sušeno povrće za Vegetu, juhe, gotova jela i druge proizvode. Riječ je o otprilike 6000 tona sušenog povrća godišnje, za što sušarama treba čak oko 60.000 tona svježeg.
Iz Egipta se, primjerice, godišnje uveze gotovo 900 tona sušenog luka za Vegetu i juhe, za što afričkim uzgajivačima prije procesa sušenja treba oko 9000 tona svježeg. Najviše sušenog povrća Podravka uvozi iz Poljske i Češke, a zamrznuto, koje se pakira i prodaje u škrinjama, dolazi iz Belgije i Italije. Koprivničkoj kompaniji godišnje treba i oko 1600 tona sušene mrkve, 700 tona sušenog krumpira i 1150 tona pastrnjaka.
Gotovo sve, dakako, nabavlja se iz uvoza, ističu u Podravci, jer jedina hrvatska sušara, ona u Vrpolju, proizvede manje od 100 tona, a cijene su i 20 posto više nego vani.
Za Hrvatsku je najveći problem organizirati veću proizvodnju povrća, osigurati dovoljno obradiva zemljišta i prikladne poticaje za te kulture, koje traže mnogo više rada i ulaganja nego, recimo, žitarice. No samo Podravka godišnje treba oko 80.000 tona svježeg povrća (od kojeg bi se 60-ak tisuća pretvorilo u sušeno), što je, recimo, blizu ukupnog hrvatskog godišnjeg uvoza te poljoprivredne kategorije! A tu su još Agrokor, Vindija i drugi prerađivači.
Domaća poljoprivredna i prehrambena industrija lani je ostvarila negativan vanjskotrgovinski saldo od 700 milijuna dolara, a voće i povrće u tome su sudjelovali s minusom od čak 163 milijuna dolara.
Junad iz Poljske, svinje iz AustrijeHrvatska godišnje uveze 47.000 tisuća tona govedine i svinjetine, a izveze samo 700 tona tog mesa. Porazni su i podaci za stoku: uveze se 41.000 tona živih goveda i svinja, a izveze mizernih 930 tona. Svoje godišnje potrebe za 3500 komada junadi i 25.000 svinja Podravkina mesna industrija Danica uglavnom podmiruje iz uvoza - junad stiže iz Poljske i Rumunjske, a svinje iz Austrije i Njemačke. |
'Bez konkretnih mjera stalno će rasti uvoz' Bez konkretnih državnih mjera i ulaganja u domaću proizvodnju situacija će, kaže zastupnika HSS-a Božidar Pankretić, ostati ista - iz godine u godinu smanjivat će se domaća proizvodnja, a stalno povećavati uvoz. Iako je uvozna rajčica upola jeftinija te ne čudi što je trgovci i proizvođači kupuju više od domaće, kvalitetom se ne može, tvrdi Pankretić, uspoređivati s hravskom.
Naši bi proizvođači rajčice, kaže Pankretić, trebali forsirati dugoročne ugovore s kupcima jer bi si na taj način osigurali dugogodišnji plasam proizvoda. No, sve dok je poticaj za rajčicu 3000 kuna po toni, ne može se, dodaje, očekivati da će cijena hrvatske rajčice biti jednaka onoj iz uvoza. Hrvatska, upozorava Pankretić, daje poticaje za pčenicu od 2250 kuna i prema toj bi logici poticaji za rajčicu trebali biti barem 11.000 kuna za tonu. I velikim poduzećima je, kaže Pankretić, dugoročno u interesu da kupuju rajčicu na domaćem tržištu. Zato je HSS, podsjeća, predložio Zakon o poticanju proizvodnje za plasman u turizmu. |
Robert Mihaljević
Broj preporuka: 1
SUĐENJE ZA KORNATE
Aviomehaničarka: Ja sam izvadila crne kutije iz helikoptera. Roditelji: Gdje su nestale?
UBOJSTVO U BANIĆIMA>>BISKUP GA RAZRIJEŠIO
