Uskoro ćete zaboraviti ime Ivana Grbavca. Ime tog mladog policajca, ubijenog pri pljački RBA banke u Sesvetama, završit će tamo gdje počivaju imena tragično stradalih ljudi, prethodno posve anonimnih, koje je, iz nekih razloga, u smrtnome času obasjala općenarodna popularnost. Sesvetskog policajca, ustrijeljenog u bizarnome revolveraškom obračunu, u kakvom bi kao mlad policajac imao šansu samo u kakvom američkom filmu, mrtvog i prije nego što je shvatio što mu se događa, za svoje su potrebe iskoristili mediji, politika, ali i obični građani koji uživaju kada se crne kronike napune krvavim slikama. Poput maršala Tita u davna vremena, Franje Tuđmana, Davora Šukera ili Georgea W. Busha na dan kada je posjetio Zagreb, na novinskim se naslovnicama zatekao moćni torzo Ivanovog ubojice.
Televizija je u prvim minutama dnevnika pokazala kako ga dvojica specijalaca uvode u Županijski sud, na ispitivanje. U pognutom je položaju, što je krajem 1999, kada smo prvi puta vidjeli da se kriminalce tako privodi, djelovalo ponižavajuće, a danas je nalik kakvom inicijacijskom ceremonijalu, poput onog ljubljenja nogu pri biskupskome ređenju. U međuvremenu, ti koji su 1999. privođeni pred hrvatskim su sudovima dobili toliko potvrda o svojoj nevinosti da bi Benedikt Bavarski trebao ozbiljno porazmisliti o njihovoj beatifikaciji.
Dok se u hladnjacima instituta za patologiju tijelo Ivana Grbavca opraštalo od ovoga svijeta, najljepšega od svih svjetova, i od nas, svoje ljudske braće, čelnik policijskih sindikata histerizirao je na televiziji zahtijevajući uvođenje doživotne robije, ali i drakonsko kažnjavanje svakog, pa i “verbalnog napada na policijske službenike”. Ili je bio uplašen da ne završi kao čuvar reda, mira i banaka u ružna doba, umjesto da djeluje sindikalno, ili je bio toliko hladan prema stradanju tog mladića da je morao izreći nešto jako radikalno. Međutim, ništa ne može u život vratiti Ivana Grbavca, čije ime polako zaboravljamo i već ga je, dok ste čitali prethodne rečenice, zaboravilo barem desetoro građana kojima se bilo u grlu stisnulo kada su čuli za okolnosti njegove smrti.
Policijski sindikalist, međutim, u eter grmi kako bi policiju trebalo zaštititi svim sredstvima. Sljedeći put neka pljačkaš puca samo u osobe u civilu. To će mu se uzeti olakotnom okolnošću. Ivan je, međutim, mrtav, ništa ga neće vratiti bližnjima, a da se zapravo i ne zna za što je i u ime kakve pravde poginuo.
Novine su tu temu raširile na pet-šest stranica. Pozvani su stručnjaci iz raznih domena, djevojka i nesretna baka Ivanovog ubojice; fotografirana su vrata stana u kojem je živio s roditeljima i psom kojega je učio da i on bude ubojica. Mladić što je ustrijelio Ivana Grbavca nedavno je izašao iz zatvora i bio je frustriran. Kažu da krivnju snosi sustav koji ga je prije vremena pustio na slobodu. To, na našu žalost, nije točno. Nije kriv sustav nego smo krivi mi, krivo je društvo u kojem nije sramota nego je prestiž biti pljačkaš banaka, bivši robijaš i ubojica. Sramota je samo biti neuspješan kriminalac. Ivanovog ubojicu frustriralo je to što je neuspješan.
U socijalizmu nisu se pljačkale banke. Policija je bila okrutnija, likvidirali bi pljačkaša bez puno razmišljanja ili bi ga uhitili i zatvorili na deset-petnaest godina. Ili dvadeset, koliko je iznosila najveća kazna, kada je smrtna ukinuta. Ali glavni razlog zbog kojega se banke nisu pljačkale, niti su se tek tako ubijali ljudi je druge vrste. Bila je sramota ukrasti ili ubiti. Budućeg robijaša svi bi se odrekli, i bližnji, i društvo, i novine. Osudili bi ga na socijalnu smrt.
Danas, ubojice, otmičari tuđe djece, ljudi na izdržavanju dugogodišnje kazne, mafijaši i pljačkaši banaka ugledni su građani, generali Hrvatske vojske, nogometni menadžeri, građevinski poduzetnici, odvjetnici, novinski komentatori, televizijske zvijezde i selebritiji. Ako ih suparnička banda slučajno otme, tada njihovi jataci organiziraju otmicu djeteta vođe bande, nakon čega bivaju pušteni, a dan kasnije ih se ugosti u glavnome televizijskom šou. Pljačkaš i ubojica bit će osuđen samo ako nije sudjelovao u Domovinskom ratu, iz intelektualne je obitelji, nije kum s Gotovinom i još, recimo, ima srpsko ime i prezime. Inače, slobodan je čovjek. Za kumove i ratne heroje ne traže se dokazi o krivnji, nego ih se slijepo smatra vjerodostojnim svjedocima pred sudom.
Ivana Grbavca ubila je frustracija neuspješnog ubojice i kriminalca. Ubilo ga je što je ovo društvo, skupa s korumpiranim sudovima, policijom i novinama, omogućilo ubojicama da postanu zvijezde. Umro je onako kako će se u Hrvatskoj sve češće umirati.
Miljenko Jergović
