Snalažljiv i brz na jeziku kakav već jest, Stjepan Mesić je na početku svog predsjednikovanja znao duhovito odbrusiti i na upućenu mu zamjerku što ne zna engleski. Lakonski je odgovorio kako je izabran za predsjednika, a ne za prevoditelja. Ipak, sjećam se jedne prigode u kojoj je i meni osobno bilo vrlo drago, štoviše, ispunjalo me i određenim ponosom što moj predsjednik ne treba prevoditelja.
Bilo je to za prvog gostovanja velikog dirigenta Valerija Gergijeva u Zagrebu, s kojim je predsjednik Mesić, u Lisinskom, nakon koncerta, razgovarao na tečnom - ruskom. Razgovor preko prevoditelja nikada ne može biti toliko prisan, prijateljski, povjerljiv i značajan kao onaj neposredan. Uz to, onaj tko se svom gostu, ili domaćinu, obrati na njegovu materinskom jeziku, već je napravio pola posla u stjecanju naklonosti, poštovanja i prijateljstva. Svladavanje jezika zemlje u koju ih je donijela diplomatska služba danas je za ambasadore jednostavno zakon. Nema više tog stranog diplomata u Zagrebu, bio on Kinez, Amerikanac, Japanac ili Englez, koji ili već ne zna ili barem u svakoj mogućoj prilici nastoji pokazati koliko se silno trudi naučiti hrvatski jezik.
Predsjednički je rang, naravno, sasvim druga priča. Predsjednik doista uvijek ima na raspolaganju prevoditelja. Nekada se upravo odabirom jezika može uputiti i vrlo snažna politička poruka. Recimo, kada s nekim čiji jezik znate, i taj drugi zna da ga znate, razgovarate preko prevoditelja. Ali, eto baš i u takvom slučaju, da biste bili u stanju ostvariti takvu prednost u nekakvim razgovorima ili pregovorima, opet morate znati taj strani jezik.
Nadalje, ne znati engleski jezik prije deset godina nipošto nije isto što i ne znati engleski jezik danas. Globalizacija je silno odmakla, a engleski je, sviđalo se to kome ili ne, postao glavni jezik tog velikog sela. Osim toga, ne znati engleski, a znati ruski, ili bilo koji drugi veliki svjetski jezik poput španjolskog, francuskog, njemačkog ili talijanskog, opet nije isto što i ne znati niti engleski niti bilo koji drugi strani jezik. Upravo to je glavni problem lingvističkih kvalifikacija Milana Bandića za Pantovčak. Čovjek koji se ne služi pošteno ama baš nijednim stranim jezikom, a pretendira na najvišu funkciju u zemlji, sam je po sebi loša poruka, čisti simbol otpora svakom intelektualnom radu. Osobito kada je riječ o čovjeku čiju marljivost nitko ne dovodi u pitanje i koji, štoviše, od svih svojih vrlina upravo sam ističe konjsku izdržljivost i ornost za svaki posao.
Hm, da li baš svaki? Očito ne. Ja jednostavno ne želim vjerovati da gradonačelnik Zagreba svih ovih godina nijednom nije požalio što ne govori engleski, ili koji drugi svjetski jezik, pogotovo dok se družio s gradonačelnicima velikih europskih metropola.
Ali, naučiti engleski, jezik koji i mnogi drugi odrasli ljudi svladavaju u slobodno vrijeme, gotovo kao hobi, Milanu Bandiću je očito mnogo veća prepreka nego u cik zore uspeti se na Sljeme ili trčati do Međugorja. Milan Bandić je sjajan sportaš, šampion među rekreativcima, očito i čovjek čelične volje, ali isto tako i čovjek koji je na oltar fanatične discipline tijela, izgleda, žrtvovao sve što zahtijeva iole veći napor duha i uma. Bandić čak i svoju religioznost ne zna iskazati drukčije nego opet trčanjem.
A kad je prisiljen hodati, budući da čitava procesija ne može ipak trčati, on na ramena navali najveću i najtežu svijeću.
Sve kad bismo i pristali na katastrofalno razmišljanje kako je u ovim kriznim vremenima zemlji daleko potrebnija konjska snaga jednog udarnika nego tamo nekakvo profesorsko piskaralo, to opet ne bi otklonilo glavni problem koji Bandić po ovom pitanju ima u prvom redu sam sa sobom. On se, naime, nikako ne zna nositi sa stvarima koje ne zna ili ne može.
Poput pubertetlije, koji ama baš u svemu vidi nadmetanje, Bandić teško podnosi biti bilo što osim prvi i najbolji. Pa onda, premda to nitko od njega ne traži, sam sebi nalazi jednako djetinjasto opravdanje. Kada se nedavno odbio pridružiti većini drugih kandidatkinja i kandidata kao model na humanitarnoj modnoj reviji, to je obrazložio ovako: ja nisam maneken, ali da jesam, bio bih najbolji na svijetu.
Takav perfekcionizam nije više vrlina, nego oholost i opasnost, kako za onoga tko od njega pati tako i za one koji o njemu ovise. Neće me iznenaditi ako Milan Bandić ovih dana kaže: ja ne govorim engleski, ali da govorim, bio bih Shakespeare.
