Objavljeno: 30.07.2010
Udar kulture na košulje s potpisom
Nezaobilazna je navada u Dubrovniku svakodnevno mirno ispijanje jutarnje kafe u kultnom kafiću Talir. To mjesto, smješteno usred Grada, već je godinama svojevrstan gradski forum i neslužbeni festivalski klub, tamo se može saznati zašto zapravo ove godine nije bilo Linđa na otvaranju Igara, je li žičara opet trebala Srđu ili ne i koje se promjene spremaju u ovogodišnjoj izvedbi “Hamleta”. Prošle subote mnogima je gušt ispijanja znamenitog kremastog cappuccina narušio incident u kojem su se sukobili istaknuti hrvatski skladatelj Đelo Jusić i medijski sveprisutni poduzetnik Josip Radeljak Dikan. Nakon što je Đelo, uznemiren dugogodišnjim Dikanovim uzurpatorskim ponašanjem u Dubrovniku, prosuo kavu po njegovoj uštirkanoj milanskoj košulji, ovaj je u skladu sa svojim furioznim temperamentom ošamario jednog od najviđenijih i najuglednijih Dubrovčana. Primitivna pljuska se našla u medijima u prilično sretnom tajmingu, negdje između otkrića krvoločnih pirana u Dravi i dugočasnog tamanjenja ogromnog udava na Pelješcu.
Ljubomoran na takve nadnaravne pojave koje mu drsko uzimaju medijski prostor, a nisu ni blizu uspješne kod suprotnog spola kao on, Dikan je pljuski odlučio pridružiti i niz objeda na Jusićev račun: te da je primitivac, te da u Dubrovniku jednostavno ne prolazi i još k tome da je dirigent kao što je i on pilot. Ima ljudi koji lažu samo zato da bi lagali, zapisao je filozof Pascal, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će u jednoj tranzicijom ispaćenoj zemlji biti i takvih koji lažu samo da bi se rasprostrli po medijima i na sebe skrenuli svenacionalnu pažnju. Pa ako već ne ide sa značajnim i vrijednim djelima, onda ide s pljuvanjem svih onih koji se ne slažu s njihovim skandaloznim postupcima. Jer, dotični je poduzetnik već godinama trn u oku Dubrovčana. Nadograđuje u staroj jezgri bez dozvole, ne osvrće se na upozorenja konzervatora, ukratko - čini što mu se prohtije. Posljednja u nizu njegovih rabota je dubiozna provedba oporuke pokojnog mu prijatelja Aksela Petkovića koji se, ispaćen bolešću, na oporuku potpisao - palcem, pa je zahvaljujući toj dosjetki Akselova bolesna sestra ostala bez ičega, na skrbi socijalnim službama i prijateljima. Sve je čisto, veli Dikan, on bi se baš volio brinuti za Vandu Petković, ali ona neće, pa će on i dalje neometano piti svoj viski u Taliru i Trubaduru u očekivanju skore mise za pokojnu ženu, što će tradicionalno prenijeti svi lifestyle magazini u regiji. Ipak je on stup našeg društva, jedna od promućurnih tranzicijskih pojava koja bahatošću doprinosi devastaciji Dubrovnika i njegova bogatog mnogostoljetnog kulturnog i duhovnog identiteta.
U novije doba na taj se grad slila gomila nevolja - uz nabujali politički klijentelizam i masovni kruzerski turizam, tu je i kronični nedostatak bilo kakve strategije razvoja jednog od najljepših gradova na svijetu. Ako tome pribrojimo bezumno nasilje na ulicama, ispraznu estradnu svakodnevicu u kojoj su svjetski B-starovi medijima zanimljiviji od svih 45 dana Igara i u kojoj se stupidan meč u povijesnoj jezgri proglašava događajem godine, onda se valjda moramo ispričati Dikanu i zaštititi ga od gospara Đela koji je po njemu - primitivac. Onog istog Đela, pravoga dubrovačkoga gospara i istaknutog hrvatskog skladatelja, za čije pjesme često mislimo da postoje oduvijek i da su djelo predaje a ne pojedinca. Riječ je o glazbeniku koji je u svojim serenatama na najljepši mogući način spojio tradiciju i moderan umjetnički izričaj i koji nikada nije pokleknuo pred estradizacijom, njezinim terorom i tezorom. Trubadur kojega je dirigirati učio Lovro Matačić i koji već 50 godina sklada stotine divnih melodija, glazbu za filmove i nebrojene kazališe predstave odjedanput, odlukom Dikanovom, postaje u svom Gradu - primitivac. Samo zato što se, za razliku od kompaktne šutljive većine, baš u stilu dubrovačkog parca Orlanda, viteški izložio i zaprljao skupu košulju s potpisom, što se u svijetu takvih kao što je Dikan ne oprašta.
Da je gospar Đelo u svojoj karijeri samo osnovao Dubrovačke trubadure i skladao “Život je lijep kad nijesi slijep”, zaslužio bi da mu se poklonimo i respektiramo njegovo mišljenje. Uvijek kada ga sretnem (a imala sam privilegij i s njim surađivati u kazalištu), sjetim se brojnih hitova Trubadura, ali i 1992. godine kada je maestro u zamračenom Gradu pripremio dirljiv humanitarni koncert koji ćemo svi prisutni pamtiti cijeli život. Dikan sigurno neće, u to se doba ljuljuškao na jahti u nekim daljim akvatorijima i ispijao kafe ristreto i obligatni viski na Via Montenapoleone čekajući pozamašnu proviziju od lukrativne mađarske tvrtke za prodaju guma.
FACEBOOK KOMENTARI