CANNES - Obojica su u svojim umjetnostima u jednom trenutku bili najveće svjetske zvijezde. Obojica su imala talent koji nisu uvijek znali najrazboritije iskoristiti. Obojica su kao partibrejkeri uživali u vlastitoj zloglasnosti.

Obojica su preko svake mjere voljeli društvo i skute zloglasnih autokrata - Miloševića, Castra i Chaveza. Emir Kusturica i Diego Maradona imaju toliko sličnosti da su im se putevi u jednom času morali ukrižati. Ukrižali su se u Cannesu, gdje je izvan natjecateljskog programa u utorak prikazan dokumentarac “Maradona by Kusturica”.

U gostima

Naslov filma “Maradona by Kusturica” možda i ne kazuje najbolje o kakvom se filmu radi. Film bivšeg Sarajlije nije samo Kusturičin dokumentarac o Maradoni, nego više Kusturičin film o Maradoni i sebi koji od prve do zadnje minute odiše duhom neukusnog samolaskanja. Tako film počinje kadrom koncerta No Smokinga u Buenos Airesu, gdje Nele Karajlić Kusturicu na gitari predstavlja kao “Maradonu filma”. U prvih 12 minuta Maradonu i ne vidimo, nego pratimo Kusturicu kako slijeće u Argentinu i glavinja gradom.



U nastavku filma Kusturica vodi Maradonu u Beograd, snima ga u svojoj kući, a u filmu se pojavljuju režiserova kći, sin, žena, unuk i glas pokojne mame. Za utrpati sve to u film o nekome kao što je Maradona morate imati ego kao kuća. Onaj dio filma koji se doista bavi Maradonom bavi se ponajviše Maradoninim političkim likom. Za Kusturicu, Maradona je apostol siromašnih i lider trećeg svijeta. Kusturica prikazuje antiameričke prosvjede u Mar del Plati, govore i nastupe Chaveza, Castra i Moralesa, prikazuje i bombardirani Beograd, a u tom ključu “mi i oni” interpretira i Maradoninu karijeru.

O kokainu

Maradona je odbio bogataški River Plate i igrao za Bocu, napuljskoj sirotinji pomogao je da pobijedi imperijalni talijanski sjever (tu Kusturica lukovo preskače igračeve dane u prebogatoj Barceloni), a Argentini, dužnici MMF-a, donio je pobjedu nad pretilom Europom. Tako Kusturica interpretira i najzloglasniju gestu Maradonine karijere, gol rukom 1986. Engleskoj. “To je bila osveta za Malvine”, kaže u filmu Maradona, “da sam bio u prilici nekom Englezu ukrasti novčanik, učinio bih i to”.




Kusturica očito ima razumijevanja za ovo osebujno shvaćanje morala, pa tako ponavlja Maradonine golove Engleskoj više puta u filmu, dok prikazuje igračeve poteze u offu idu Sex Pistolsi i “Good Save the Queen”, a kao refren se u filmu pojavljuje animacija u kojoj crtani Maradona dribla Margaret Thatcher, Blaira, Reagana, Busha, princa Charlesa i gnjevnu Kraljicu Majku.

Ljubitelju nogometa “Kusturica by Maradona” donosi malo, ako išta novog, vide se neki potezi s početka karijere, reportaža o Diegu kao čudu od djeteta, ali Kusturicu neuporedivo više zanima površno esejiziranje o politici, te nizanje bizarnosti. Ima tu i o kokainu, koji Maradona priznaje kao svoj najveći kastig i veli “kakvog smo igrača izgubili zato što sam uzimao drogu”. Riječ je ukratko o filmu koji služi - ako ičem - Kusturičinu egu i ekspliciranju vlastitog političkog otpadništva.

Intrigantni Eastwood i Gray U canneskoj konkurenciji utorak je donio dva američka naslova. Prvi od njih je “Changeling” veterana Clinta Eastwooda, a drugi “Two Lovers”, romantična drama redatelja “Male Odese” Jamesa Graya. Oba su filma intrigantna, ali teško da mogu pretendirati na nagradu. Eastwoodov “Changeling” ekranizacija je istinitog i krajnje morbidnog slučaja iz crne kronike koji se dogodio u Los Angelesu 1928. Amanda Collins, majka devetogodišnjeg dječaka, jednog se dana vratila s posla i ustanovila da je njen sin nestao. Nakon pet mjeseci potrage policija joj dojavljuje da je dječak pronađen u Illinoisu, ali kad majka (Angelina Jolie) pohrli na kolodvor, tamo je dočeka posve nepoznati dječak. Riječ je o intrigantnoj priči koja se može razvijati u raznim pravcima, a Eastwood se odlučio na onaj možda najbanalniji: na sudsku dramu o građanki koja ruši truli sistem. Problem filma je i prenapadna uloga Angeline Jolie kojoj je štošta u filmu podređeno. James Gray predstavio se melodramom “Two Lovers” koja nije niti tipični Grayev, a ni tipični festivalski film. Riječ je o elegantnom, finom filmu koji po duhu malo podsjeća i na Leanov “Kratki susret”.

Iz Cannesa Jurica Pavičić