Crno-bijeli portret Aleksandra Srneca stoji nad ulazom u glavni izlagački prostor njegove izložbe u novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti. Portret pokazuje umjetnika lijepih crta lica iz poluprofila, kako puši cigaretu, s buntovničkim izrazom, šeširom na glavi i bohemski zavezanom leptir mašnom. Promatrajući samo tu fotografiju, nije ga teško zamisliti kako napušta četiri akademije, kako se sukobljava s autoritetima i ostaje beskompromisno svoj.
Uloga Marinka Sudca
Nije to činio radi neke velike samouvjerenosti, dapače, oni koji ga dobro poznaju svjedoče kako je riječ o umjetniku koji je bio duboko nesiguran u sve što je napravio, neprestano se preispitivao i nije u sebi imao niti zrnca smisla za samopropagandu. Srnec je, naprosto, pokušavao ostati svoj. “Kad se netko proda za položaj u društvu, svoju je umjetnost poslao k vragu”, izjavio je i ostao pri tome.
Pionirske luminoplastike
Umjetnicima ove veličine, a koji se jednostavno ne znaju sami gurati u prvi plan, obično se dogodi da ih se valorizira nakon njihove smrti. S Aleksandrom Srnecom dogodio se jedinstven slučaj u hrvatskim prilikama: u samačkom životu koji je vodio u centru Zagreba, posve zaboravljenog od kulturne javnosti, “pronašao” ga je kolekcionar Marinko Sudac, i sa žarom koji može imati samo pojedinac, a ne institucija, krenuo u “projekt Srnec”.
Oko sebe je okupio autoritete: Ješu Denegrija, Hrvoja Turkovića i Feđu Vukića, a uz zajedničku suradnju došlo je do velikih otkrića: sjajnih animiranih filmova za koje nije ni bilo poznato da postoje, kao i naslovnica za časopis Svijet koje umjetnik nije potpisivao jer je vjerovao da je prava umjetnost isključivo kada nastaje samo i u svrhu umjetnosti. No, u poslijeratno doba obnove zemlje dizajn igra važnu ulogu u oblikovanju svakodnevnice, a upravo je moda uvijek bila dobar lakmus papir na kojoj su se mogle pratiti promjene društva.
Ipak, ništa nije ostavilo toliko traga i bilo tolikom prijelomnicom koliko umjetnikove pionirske luminoplastike, a koje su danas rekonstruirane uz pomoć najnovijih tehničkih dostignuća. Promatrač je aktivni sudionik umjetničkog objekta. Emotivan i nepredvidiv pristup ovoj naizgled racionalnoj umjetnosti jedan je od glavnih Srnecovih aduta.
Rekonstrukcija 1969.
Velika izložba Aleksandra Srneca bila je pokazana u Varaždinu, u čak četiri galerijska prostora. Sada se otvara u MSU, u nedjelju u šest popodne. Što je drukčije? Prije svega, manje je umjetnina, no zato je cjeloukupan opus pregledniji.
Budući da je dio MSU predviđen za povremene izložbe pomalo nespretno otvoren izložbom poklonjenih radova, pa potom zatvoren, ovo je zapravo prva prilika da se ispita kako će ovaj prostor zapravo funkcionirati. Sudeći prema prvim dojmovima, ispit je položen. U posebnom dijelu rekonstruirana je izložba koju je ovaj umjetnik imao u starom MSU na Katarininom trgu daleke 1969. godine.
Zatamnjeni dio
U Varaždinu su luminokinetike sjajno izgledale u prostoru napuštene tvornice, koji im je davao i posebnu auru, ovdje su smještene u galerijski prostor, ali u za njih posebno zatamnjemom dijelu.
Na izložbu “Prisutna odsutnost” u Varaždinu umjetnik nije došao zbog zdravstvenih prilika, a na otvorenje zagrebačke moguće je i da dođe. Bilo bi to sjajno, jer ima nas puno koji bismo ga rado upoznali.
