Godina koja je pred izmakom trebala je biti godina predodređena za slavlje. Konsenzus svih političkih opcija glede ulaska u Europsku uniju i dugogodišnji napori državne administracije vezani za proces pregovora i provođenje reformi kulminirali su 1. srpnja ove godine pristupanjem Hrvatske Uniji. Međutim, slavlje je bilo kratkog vijeka. Možda nas je dugotrajan proces pridruživanja umorio pa više nemamo energije i volje za slavlje. Možda nismo imali ni dovoljno sreće da kao većina ostalih bivših komunističkih zemalja u Uniju uđemo 2004., na samom vrhuncu globalne ekonomske ekspanzije. Nama se tako, umjesto slavlja, u godini ulaska u Uniju događa bolno otrežnjenje.
Održavanje statusa quo
Za razliku od drugih novih zemalja članica, zbog trenutne ekonomske situacije nismo ni stigli gajiti iluzije da bi ulazak u EU mogao riješiti naše ekonomske probleme. Očito je i da samo članstvo u Uniji ne garantira ni temeljnu zaštitu prava manjinskih skupina u društvu jer od ulaska u Uniju jačaju društveni pritisci usmjereni na ograničavanje njihovih prava. Međutim, nisu to jedine iluzije koje su se rasplinule tijekom ove godine. 2013. će biti zapamćena i kao druga godina mandata nove Vlade, a ujedno i kao zadnja godina u kojoj je ta Vlada mogla nekažnjeno započeti neophodne reforme. Budući da se reforme nisu dogodile, ali se dogodilo degradiranje hrvatskog kreditnog rejtinga u status smeća i ulazak u proceduru prekomjernog deficita, u 2013. je postalo bolno jasno da u zemlji trenutno ne postoji politička opcija koja ima viziju, program i političku volju neophodnu za izvlačenje gospodarstva iz krize i njegovo postavljanje na putanju održivog ekonomskog rasta. Ovu godinu ćemo stoga zapamtiti kao godinu u kojoj smo ušli u EU, no razloga za slavlje svejedno nemamo. Ekonomija je ušla u šestu godinu recesije, kreditni rejting zemlje više nije investicijski, nego špekulativni, ušli smo u proceduru prekomjernog deficita, javni dug je prešao granicu od 60 posto BDP-a, zemlju i dalje potresaju korupcijski skandali, a i dalje ne postoji jaka politička stranka spremna i sposobna za reformske zahvate.
Ako smo do sada nagađali, nakon što smo proživjeli ovu godinu, pouzdano možemo konstatirati da zemlja nije samo u ekonomskoj krizi. Primarna hrvatska kriza je politička kriza, a recesija je samo jedna od posljedica nemoći političkih stranaka da se uhvate u koštac s nagomilanim društvenim i ekonomskim problemima. SDP je u dvije godine svoga mandata pokazao da ne želi zadirati u postojeći društveno-ekonomski status quo, pa makar cijena za takvu politiku bila galopirajući javni dug, ulazak u proceduru prekomjernog deficita i gubitak kreditnog rejtinga. HDZ je, s druge strane, u osam godina svoje bivše vladavine zorno pokazao da nije sposoban provesti reforme. Prelaskom u oporbu, za HDZ se ništa nije promijenilo. Na gospodarskom forumu stranke, održanom prošli tjedan, nije predstavljen gospodarski program, unatoč dubokoj recesiji u zemlji za koju vladajuća stranka ne nudi izlazna rješenja, i unatoč tome što je gospodarski strateg HDZ-a, Đuro Njavro, izradio ekonomski program reformskog karaktera koji eksplicitno nabraja iznose smanjenja stavaka javne potrošnje. Drugim riječima, premda neformalni stranački gospodarski program postoji, najveća opozicijska stranka u zemlji u ovom ga trenutku nema hrabrosti podržati. Štoviše, čini se da vodstvo stranke smatra da je manja politička i komunikacijska šteta ne imati program, nego imati program koji se zalaže za rezanje javne potrošnje.
Razloge zašto najveće političke stranke u zemlji ne pokazuju spremnost i volju za ekonomske reforme detaljno su analizirali Josip Glaurdić, ugledni hrvatski politolog koji karijeru gradi na britanskom sveučilištu Cambridgeu, i Vuk Vuković, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.
Njihovo istraživanje pokazuje da glasači u Hrvatskoj na izborima ne nagrađuju političke stranke za ekonomske uspjehe, niti ih kažnjavaju za neuspjehe. Umjesto toga, praktički dva desetljeća nakon završetka rata, obrazac glasanja i dalje se dominantno formira na temelju izloženosti pojedinih regija ratnim stradanjima. U regijama direktno pogođenima ratom glasači preferiraju desne političke opcije, a oni u regijama koje nije zahvatio rat pretežito glasaju za lijeve, bez obzira na ekonomske rezultate.
Doktrinarna pitanja
U takvoj situaciji razumljivo je da stranke nisu zainteresirane za osmišljavanje, podupiranje i provođenje kvalitetnih gospodarskih programa. Vodstva stranaka očito intuitivno prepoznaju da to nije ključno za dobivanje izbora. U takvoj situaciji, razumljivo je da čak i aktivnosti neophodne za podizanje konkurentnosti gospodarstva koje ne zadiru u pitanje obujma i raspodjele proračunskih sredstava nisu visoko na listi političkih prioriteta.
Trenutna referendumska događanja u zemlji, na kraju krajeva, također zorno potvrđuju da su doktrinarna i vrijednosna pitanja značajnom dijelu glasačkog tijela i dalje mnogo aktualnija od reforme lokalne samouprave, pravosuđa i državne administracije, preustroja javnih poduzeća i pojačavanja tržišne utakmice na monopolskim i oligopolskim tržištima. Dok god glasači na izborima sustavno ne kažnjavaju stranke za ekonomske neuspjehe i dok god političke stranke svojim djelovanjem pothranjuju trenutne doktrinarne glasačke preferencije, nažalost nije realno očekivati promjene u redoslijedu prioriteta političkih elita.
Po čemu ćemo pamtiti 2013., osim po ulasku u Europsku uniju i bezidejnosti političkih elita u iznalaženju rješenja za ekonomske probleme? S makroekonomskog stajališta, godinu ćemo zasigurno pamtiti po ulasku u proceduru prekomjernog deficita, snižavanju kreditnog rejtinga zemlje na status smeća i prelasku javnog duga preko praga od 60 posto BDP-a.
Neslužbena kampanja
Navedena tri događaja usko su povezana i odraz su dugogodišnje neumjerenosti u javnoj potrošnji, proizvoljnog proračunskog planiranja i nerazumijevanja cikličkih oscilacija proračunskih prihoda i rashoda. Posljedice ulaska u proceduru prekomjernog deficita dugotrajne su i višestruke. Vlada će do proljeća sljedeće godine morati izraditi vjerodostojnu dugoročnu strategiju smanjivanja deficita i stabilizacije javnog duga koja će vjerojatno uključivati i povećanje poreznih prihoda i smanjivanje javnih rashoda. To neće biti lagan zadatak uzmemo li u obzir da za 18 mjeseci počinje neslužbena kampanja za parlamentarne izbore. Valja naglasiti i da ulazak u proceduru prekomjernog deficita podrazumijeva djelomični gubitak hrvatske suverenosti u vođenju fiskalne politike. Budući da zbog visoke razine eurizacije Hrvatska ne može autonomno koristiti ni instrumente monetarne politike, ulazak u proceduru sugerira da za poticanje ekonomske aktivnosti u zemlji više ne možemo koristiti ni monetarnu niti fiskalnu politiku.
Probijanje psihološke granice visine javnog duga od 60 posto BDP-a također ima višestruke posljedice. Javni dug će, prema dostupnim projekcijama, do kraja ove godine dosegnuti 65 posto BDP-a. Zbog činjenice da procedura prekomjernog deficita nalaže smanjivanje deficita, ali ne i njegovu eliminaciju, valja očekivati i snažan prirast javnoga duga i sljedećih nekoliko godina. Budući da je za ulazak u eurozonu potrebno da javni dug zemlje bude manji od 60 posto BDP-a, jasno je da Hrvatska više ne ispunjava uvjete za usvajanje zajedničke europske valute.