Telegrafi, telefoni, teleksi, radio i televizija jesu potencijalno osjetljivi nervni sistem diktature, ali sve dok tinja čovjekov kritički duh, a on je neugasiv, to su samo aparati, jednaki mikseru, glačalu, štednjaku i hladioniku. Ovu rečenicu napisao je Veselko Tenžera 1981. godine i zato ne spominje internet, ali smisao i poruka su jasni. Od tada je napredovala samo tehnologija, ali između interneta i glačala i dalje nema razlike. To su samo sredstva. Peglom se i dalje uređuje odjeća, ali se može razbiti i glava.
Ipak, već je i Tenžera bio svjestan da je televizija tehnološki alat potencijalno mnogo opasniji od glačala pa je u članku iz kojeg citiram napisao i ovo: “Televizija je stoga danas, u svjetskim razmjerima, medij krajnosti: zazirući od kreativnih i intelektualnih potencijala, onih koji određuju duhovnu sliku doba, ona se priklanja samo velikima koje služi i ‘malima’ koje opslužuje.” Dodao je i kako “televizija banalizira sve čega se dotakne”. Ipak, ostao je optimist u pogledu vjere u kritički ljudski duh i njegovu neugasivost.
Bili smo, dakle, upozoreni i Tenžera nipošto nije bio jedini glas kritičkog ljudskog duha o toj temi. Ipak, on je tada svoju kritiku masovnom mediju adresirao na televiziju “u svjetskim razmjerima”, iz čega se može zaključiti kako u tadašnjim “našim razmjerima” stvari još nisu bile tako crne. Iako je tadašnja televizija bila propagandni politički instrument najblaže rečeno autoritarnog režima, zahvaljujući ljudima u čijim je rukama taj moćni alat tada neposredno bio, ipak je bilo dosta prostora i vremena za brojne odraze ljudskog kritičkog duha i dostojanstva te nekih vrijednosti koje su opće i vječne. Pogotovo u sklopu programa posvećenih kulturi. Danas smo već i mi i sav naš medijski prostor privedeni tim “svjetskim okvirima” pa je postalo moguće i ono što bi Tenžeri sigurno bilo nezamislivo: da jedan od televizijskih urednika kulture u svom televizijsko-internetskom blogu napiše sljedeće: “Stoljetna iskustva nam govore da ljude uglavnom zanimaju samo dvije stvari: seks i novac.” Tom lakonskom dijagnozom dotični je podbočio svoju sumnju u svako iole masovnije povezivanje ljudskih jedinki oko bilo čega što im ne bi donosilo materijalnu dobit ili seksualno (samo)zadovoljavanje.
Pritom se, kao na zadnju i definitivnu riječ o tom aspektu ljudskosti, poziva na egocentrični literarni svijet Michela Houellebecqa.
Skepsa televizijskog urednika odnosila se konkretno na Facebook, trenutačno najaktualniju internetsku društvenu mrežu koju potpuno pogrešno stavlja u istu ravan s “ostalim dating servisima” i ne razumije zašto bi ljudi internet, koji im pruža priliku da anonimno zadovoljavaju svoje strasti, poglavito niske, koristili za povezivanje s drugim ljudima na način sličan stvarnom životu. A u tom stvarnom životu većina nas zajedničke teme, interese, pa i strasti nalazi i u mnoštvu drugih stvari osim seksa i novca. Ne pišem ovo u obranu Facebooka, nego u obranu tolikih drugih dimenzija i svjetova koje ljudi, pa i oni “mali”, istražuju i napučuju i time svakodnevno grade ovu našu civilizaciju i vlastite svjetove. Nije mi ni do polemike s mišljenjem pojedinca, nego do protesta protiv medijskog sustava koji ljude takvog misaonog i svjetonazorskog profila stavljaju na pozicije s kojih se kroji slika duha našeg doba.
Tenžerine rečenice su iz njegova članka objavljenog u Vjesniku o antiutopijskom romanu Georgea Orwella “1984.”. Uz sve poštovanje prema autoru i njegovu djelu, Tenžera je napisao da ga taj Orwellov roman odbija zbog “potpunog nepovjerenja piščeva u čovjekovu kritičku inteligenciju i u njegovu moralnu hrabrost”. Ipak, čak i tamo erotski dio ljudske prirode i seksualni nagon bili su motivi za pobunu protiv diktature koja ih je željela do krajnosti kontrolirati. Stoga Tenžera piše: “Orwell je naznačio neugasivu vatru ljubavi, a mogao je još računati i s nesputanošću mladosti, s mudrošću zrelosti i s iscjeljujućim osmijehom djeteta.”
Danas, pak, sveprisutni ekrani Velikog brata uvjeravaju publiku da je sve u seksu, svedenom samo na nagon, i u novcu, bez kojeg ne postoji čak ni Božić. Ponavljaju to kao mantru. I kao da nije dovoljno strašno što se i političke informacije kroje i kupuju novcem, glasnogovornik totalitarne vlasti animalnih nagona i profita, od svih ljudi, postao je urednik kulture.
Branimir Pofuk
