Ako nakon smrti nema ničega - sve ovo što živimo ne vodi ni u što. Tako misli apostol Pavao (1 Kor 15, 12. 16-20). Sigurna nada da se nakon smrti u uskrsnuću sve osmisluje daje neprolaznu vrijednost svakom trenutku života. I svakom užitku na ovome svijetu. Jer u toj nadi užitak nije droga za zaborav neizbježnog uništenja u smrti, nego početak sreće koja neće imati kraja. Tko tako vjeruje u uskrsnuće, ne zatvara oči pred onim što slijedi nakon kratke radosti u ovom životu. Svaka je radost predokus vječne radosti. I svaki uspjeh jamstvo vječnoga uspjeha. Da, i svaka prava naslada jamstvo je vječite slasti. A svaki grijeh postaje promašaj koji potiče na novo snalaženje.
Zato vjernik uskrsnuća može na ovom svijetu uživati u svim radostima. Ali - to je naizgled proturječno - treba to povjerenje u vječnu budućnost iskazivati i stanovitim odricanjem od onoga što nam se ovdje pruža. Na to upozorava i prorok Jeremija (Jr 17, 5-8). Ništa ne možemo dobiti dok nismo spremni bez ičega ostati. Uživajući u prolaznome kao onome što prolazi - utvrđujemo se u nadi onoga što dolazi. Onda ovdašnji užitak gubi strah od razočaranja. To je razočaranje već uključeno u radost prolaznoga, ali ne ostaje bez smisla, jer nakon prolaznoga, nakon strahote neuspjeha - zajamčen je uspjeh u uskrsnuću.
Takav proročki, evanđeoski i pavlovski optimizam koji je otporan svakom pesimizmu stvara patnike, mučenike - ali nikad gubitnike. Ne prihavaća užitak koji bi čovjeka ponižavao. Ni sebe ni drugoga. Zato je vjerniku sasvim moguće uživati i u karnevalu i u valentinovskom slavljenju ljubavi. Ali ljubav mora biti čovječna, ne smije od osobe praviti tek sredstvo užitka. Tko drugome pristupa radi same prolazne naslade, taj drugoga ne prepoznaje i ne utvrđuje kao osobu. Susreti koji se moraju zaboraviti da se ne produbljuju rane uzajamne zloporabe nisu čovjeka dostojni. Od početka nisu užitak, nego droga, pokušaj zaborava. Vrijedi li se trošiti u onome što treba zaboraviti - u životu koji nema uskrsnuća? - pitaju nas danas Jeremija, Pavao i Isus.
