Kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone u srijedu je navršio 75 godina. Nema nikakve sumnje da je najkasnije tog dana na stol pape Benedikta XVI. stiglo pismo kojim se kardinal Bertone odriče te svoje dužnosti, protokolarno izjednačene s funkcijom predsjednika vlade i time drugog čovjeka u administraciji Svete Stolice. U rječniku hijerarhije Katoličke crkve ne postoji, naime, ostavka, nego odricanje.
To uopće ne znači da ćemo uskoro doznati ime novog kardinala državnog tajnika - iako kandidati ne manjkaju.
Kanonski zakonik, naime, obavezuje sve crkvene dužnosnike, počev od biskupâ, da se s navršenih 75 godina odreknu dužnosti - ali ne obavezuje Papu da to prihvati, a osobito ne da to prihvati odmah.
Dužnosti su praktički bile doživotne (osim u slučaju neke veoma teške a dugotrajne bolesti), sve do pape Pavla VI. Upravo on je obavezao biskupe da se sa 75 godina zahvale na dužnosti, a istodobno je 1970. isključio iz konklava (zatvorenog zasjedanja na kojemu kardinali biraju papu) kardinale s navršenih 80 godina, pa se oni od tada više ne ubrajaju u ograničen broj 120 aktivnih kardinala.
Zašto je taj papa, koga su tako rado korili s neodlučnosti, donio tako odlučnu odredbu, koja nikada ranije nije postojala?
Tvrdi se - ali bez dokaza - da je na to potaknut osobnim iskustvom iz konklava 1963., u kojemu je baš bio izabran za papu. Tada je, navodno, jedan od kardinala na listiću kojim je birao novog papu upisao prezime Merry del Val. Naravno, Merry del Val je bio svakog poštovanja dostojan kardinal, jedna od rimskih ulica nosi njegovo ime - ali u tom je trenutku bio već tri desetljeća mrtav.
To jamačno nije bio jedini razlog, možda tek povod, ali odonda i Rimska kurija pozna emerituru, koja nije posve bez osnova.
Kad se postarijem kardinalu koji je dugo vodio dikasterij pastorala zdravstva omakne izjava u eklatantnom raskoraku s Katekizmom Katoličke crkve - kao što se to ovih dana dogodilo kardinalu Franciscu Lozanu Barragánu - lakše ga je demantirati ako je već u emerituri.
Kardinal državni tajnik Bertone je, kako se čini, posve u kondiciji. Papa se na njega navikao i godinama dok je vodio Kongregaciju za nauk vjere, a Bertone mu bio tajnik. Zašto bi se 82-godišnji poglavar Katoličke crkve odrekao svoga najbližega suradnika samo zato što je navršio 75?
Već je ušlo u praksu da pape, od samoga Pavla VI., ostavljaju visoke kurijalne prelate na dužnosti dok ne obave neki dugotrajniji zadatak (kako je bilo s kardinalom Kuharićem koji je na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici ostao obilate tri godine nakon navršenih 75, napokon i s kardinalom Ratzingerom do izbora za papu), u svakom slučaju barem godinu ili dvije, što se smatra i stanovitim priznanjem.
Kardinal Bertone, uostalom, nije usamljen u tom pogledu. Kardinal Walter Kasper, zadužen za ekumenske odnose s drugim kršćanima, jurca po svijetu između pravoslavnih i anglikanaca, premda je još u ožujku navršio 76, a kardinal Giovanni Battista Re čvrstom rukom drži Kongregaciju za biskupe i razmješta ordinarije po svijetu iako će i sam sljedeći mjesec navršiti 76. Još u ožujku je 75 godina navršio milanski nadbiskup kardinal Dionigi Tettamanzi (kojega i dalje smatraju “papabilnim”, tj. mogućim nasljednikom Benedikta XVI.), ordinarij najmnogoljudnije (arhi)dijeceze u Evropi, a godinu dana više navršio je nadbiskup Torina kardinal Severino Poletto.
Strahovito se davnima čine vremena mladih kardinala, kada je Franz König znao u Krakówu naći 58-godišnjeg kardinala Wojtylu i uspješno ga preporučiti za papu (koji je tako potrajao gotovo 28 godina, jer pape se ne odriču dužnosti). I kada se činilo da je 77-godišnji Angelo Roncalli veoma star izabran za papu (a imao je snage i svježine sazvati Koncil).
Znači li to da je u Vatikanu ponovo doba gerontokracije?
Ili je Kurija ispred svog vremena, pokazujući da nije strašno raditi do 75 navršenih - što će ionako već u dogledno doba biti sudbina uposlenih Evropljana, s mirovinskim sustavom u kolapsu?
