Iz Druge knjige o kraljevima (2 Kr 5,1-15a) danas čitamo kako je prorok Elizej čudesno izliječio Naamana, vojskovođu aramskog kralja, od gube. Bog tu iskazuje milost strancu, poganinu, ne tražeći da se taj poganin prethodno obrati, da postane član izraelske vjerske zajednice. Poganin, čudesno ozdravljen, priznaje Boga Izraelova, ali ostaje u svom narodu, u svojim običajima. Slučaj je višestruko zanimljiv, ali ne bismo smjeli preskočiti bezimenu djevojku koja je Naamana nagovorila da pođe izraelskom proroku tražiti zdravlje.
Kao usput se spominje da je Naamanovoj ženi služila mlada ropkinja koju su aramejski vojnici usput bili zarobili kad su se zalijetali u izraelsku zemlju u kratki pljačkaški pohod. Takve su se pljačke naprosto događale i djevojke bi kod susjeda postajale i ostajale ropkinje. Ali ova se dobronamjerno sjetila da u njezinu rodnom kraju djeluje Božji prorok koji bi gospodaru mogao pomoći. Djevojka je, eto, navikla biti ropkinjom, kući se više ne bi ni vrijedilo vratiti, a gospodari su joj u ovom slučaju bili dobri. Zanimljivo je da to biblijski pisac samo usput spominje, što pokazuje da se slučaj zaista dogodio. Djevojka je - u sasvim nepriličnim okolnostima - ostala vjerna vjeri svoga djetinjstva.
Pisac ne smatra potrebnim opisivati kako je to mlada ropkinja u tuđini živjela. Eto, snašla se kod dobre gospodarice, a da je pokušala pobjeći, tko bi je u kući još takvu primio?
Mala sudbina u spletu velikih državnih sukoba, vjerskih utjecaja i socijalnih shvaćanja. Naoko nikome više važna - ali može činiti dobro.
U cijelom ovom događaju ona je i te kako važna. Služi svome Bogu i svome narodu ne tražeći nikakvu korist - čak ni da joj se ime zapamti. Pisac ju je mogao i ne spomenuti. To što je spominje znači da slučaj nije izmišljen.
Nije je preskočio, što govori o izvornosti podatka, ali također daje misliti o važnosti malenih, nevažnih, poniženih u pozadini velikih događaja. I to bi mogla biti važna biblijska poruka.
