Obeščašćujući slučaj bivše menadžerice HT-a Maje iznimno je važan iz dvije grupe razloga. Prvi su kulturno vrijednosne, a drugi striktno političko-policijske naravi.
Prije nego što argumentiramo obje ove teze, odmah želimo konstatirati da je riječ o jednom od najdrastičnijih i najtežih kršenja ljudskih prava u posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Svatko tko misli suprotno, trebao bi se pogledati u ogledalo i zapitati: pristajem li ja da bilo tko i bilo što (tajna policija, privatni detektivi koje je poslao moj šef, ili, pak, automatizirani sustav nadziranja telefona i mailova u mojoj tvrtki) prati i kontrolira moj privatni život.
Šutnja nevladinih udruga
Ako je vaš odgovor ne, ne želim, sasvim je jasno da slučaj menadžerice Maje nije nikakva estradno-poslovna atrakcija, nego prvorazredni, dubinski skandal koji mnogošto govori o našoj stvarnosti. Kada je riječ o kulturno-vrijednosnoj razini slučaja menadžerice Maje, gotovo sve dosadašnje javne reakcije na taj nevjerojatni skandal pokazale su da je hrvatsko društvo još uvijek, barem kada je riječ o muško-ženskim odnosima, puno konzervativnije nego što mnogi od nas žele priznati. Primjer menadžerice Maje ispisuje matricu Hrvatske kao duboko konzervativne i patrijarhalne zemlje baš kroz ponašanje onih udruga koje se navodno bore za “otvoreno društvo” i koje se deklarativno zalažu za liberalne vrijednosti i za poštovanje ljudskih prava. Dakle, u zemlji prepunoj raznolikih nevladinih udruga gotovo se nitko od njih nije sjetio prosvjedovati protiv nezakonitog prisluškivanja i praćenja jedne uspješne žene. Ni nevladine udruge, ni vlada, ni opozcija ne smatraju da je riječ o prvorazrednom problemu.
Naprotiv, u javnosti se, umjesto suočavanja s činjenicom da, očito, bilo tko može imati uvid u vaš privatni život, sada stvorila atmosfera estradnog trača: teza o navodnoj seksualnoj predatorici postala je važnija od činjenice da je menadžericu Maju netko, očito protuzakonito, dao pratiti i prisluškivati. Čini se kao da je samo pitanje vremena kada će se početi govoriti o sumnjivom moralu menadžerice Maje, kao o meritumu ove iznimno važne priče. Što ne samo da je krajnje konzervativno nego i duboko pogrešno.
| Menadžerica Maja ni po čemu nije skandalozna, nego je, naprosto, uspješna i normalna. Da je muškarac, imala bi imidž velikog frajera |
No, u hrvatskom kontekstu zamalo predfeminističke nedjednakosti žena i muškaraca, ona dobiva tretman sumnjive estradne zvijezde. Čini se da je nitko ne shvaća ozbiljno jer se nitko, ni Vlada, ni nevladine udruge, ni javnost, ne žele zauzeti za njezina prava (koja, ponavljamo, jesu teško prekršena). Policija, pak, tvrdi da ne može ništa poduzeti dok ne dozna za pravi identitet menadžerice Maje, iako to već danima zna cijeli Zagreb. Sve ovo ostavlja vrlo snažan dojam da se nju ne želi zaštititi jer su špijuni koji su je pratili izvijestili o njezinu navodno velikom seksualnom apetitu, što je, kada je o ženama riječ, u Hrvatskoj još uvijek grijeh. I dok vrijednosni aspekt slučaja menadžerice Maje govori o vladavini patrijarhalnih predrasuda u našem društvu, strogo politički element ovoga skandala nije ništa manje zabrinjavajući. Njoj su, naglašavamo još jednom, teško prekršena ljudska prava jer ju je netko neovlašteno i protuzakonito pratio i prisluškivao.
Zemlja prisluškivanja
Devedesetih Hrvatska je, među ostalim, bila i zemlja prisluškivanja. Kada sam, poslije smjene HDZ-ove vlasti, dobio uvid u vlastiti dosje, nisam mogao vjerovati kojim su se sve aspektima mog privatnog života HDZ-ovi obavještajci bili bavili. U više od tisuću stranica mog dosjea bili su zapisani čak i razgovori s mojom mamom, o tome što će se danas ili sutra kuhati. Ti su se razgovori/recepti nalazili poredani s izvještajima o tome s kojim sam se političarom vidio, o čemu sam telefonski razgovarao s bliskim suradnicima u Globusu i Jutarnjem, kao i s izvješćem o provali agenata jedne tajne službe u moj stan, kada su mi ukrali i fotokopirali putovnicu i onda je uredno vratili natrag. Većinu izvještaja potpisivao je, po logici dužnosti, ondašnji šef tajne policije Smiljan Reljić, koji mi je, naravno, bezbroj puta u lice bio rekao da me nitko nikada nije prisluškivao i pratio.
Korporacijski teror
Ali što očekivati od šefa tajne službe nego da vam laže u lice? Sve drugo bilo bi u neskladu s njegovim opisom radnog mjesta. Jedan od razloga masovnog narodnog revolta protiv HDZ-a, koji se manifestirao na izborima 3. siječnja 2000. godine, bio je i dojam da se Hrvatska pretvara u policijsku državu, u kojoj ničija osobna prava nisu i ne mogu biti zajamčena. Danas bi, hvala Bogu, bilo posve nezamislivo da obavještajne službe prate novinare i oporbene političare. Kada bi se o tome doznala tek jedna provjerena informacija, ne samo da bi šef obavještajne službe i minisitar policije morali dati ostavke nego bi i premijer bio prisiljen ponuditi mandat i raspisati izvanredne izbore.
Hrvatska je javnost, srećom, sada dovoljno senzibilizirana na tu vrstu političko-policijskih zloporaba.
Međutim, slučaj menadžerice Maje pokazuje da su ulogu SIS-a i SZUP-a (tako su se zvale dvije ozloglašene sigurnosne službe iz devedesetih godina) sada, u određenom smislu i na određenoj razini, preuzele velike korporacije.
Država se, dakle, ne usuđuje, bez jakih razloga i valjanog naloga, pratiti ljude koji su joj sigurnosno zanimljivi, ali to zato, kršeći sve moguće zakone, hladno čini Deutsche Telekom, vlasnik HT-a! Posve je nevjerojatno da ni ovaj korporacijski terorizam nije probudio čak ni minimalni adrenalin svih mogućih hrvatskih udruga za ljudska prava. Ovdje je iznimno važno reći da slučaj menadžerice Maje nije usamljen. Posve smo sigurni da i neke druge velike tvrtke slično postupaju prema svojim visokorangiranim zaposlenicima. Nadalje, vrlo je mnogo inidicija da pojedine tvrtke, pokušavajući doznati što je moguće više detalja iz privatnog života svojih menadžera, pasivno ili aktivno koriste usluge ljudi zaposlenih u državnim obavještajnim službama. Ta vrsta korištenja državne sigurnosne infrastrukture za provjeru bilo čije privatne, poslovno-moralne “podobnosti”, jedna je od najgorih zloporaba elementarnih ljudskih prava, koja se uopće može zamisliti.
Novi izazov za političku elitu
Jasno je, nadalje, da je takva mješavina korporacijskog interesa i državnog servisa iznimno opasna i za samu državu jer njezini djelatnici, osim što krše zakon, postaju upleteni u odnose moći koji ih se bitno ne tiču. Hrvatska politička elita, kao i hrvatska javnost, tek se trebaju suočiti s ovakvim aspektima kršenja privatnosti i kršenja zakona, koji, kako vidimo iz primjera menadžerice Maje, koja je također bila objekt sigurnosne obrade, iako se ne bavi nikakvim poslom vezanim uz HT, izazivaju i brojne kolateralne žrtve.
Obeščašćujući slučaj menadžerice Maje morao bi postati povod da se politika i najšira javnost počnu baviti kršenjem zakona i ljudskih prava u poslovnoj sferi. Između onih koji su prije 10 ili 15 godina naređivali da se nekoga prati iz političkih razloga i onih koji danas naređuju da se nekoga prisluškuje iz poslovnih razloga nema ni zakonski, ni svjetonazorski nikakve bitne razlike. I jedno i drugo potpuno je nedopustivo.
Davor Butković
