Kontroverzna spisateljica i performerica (jer sve su njezine promocije, javni nastupi, pa i knjige same, jedan veliki performans) svoj je novi roman, u kojem je već naslovom parafrazirala filmski hit Clinta Eastwooda, a kasnije ga uplela i u samu fabulu romana, zamislila kao roman o ljubavnim trokutima.

U njihovom su središtu sedamdesetogodišnja gospođa Pavica i njezina kći Ana; prva u poznim godinama upoznaje čovjeka svog života, svog “Clinta”, dok druga saznaje kako njezin drugi muž ima mladu ljubavnicu. Poznata i “ispisana” tema, dakako, kod Vedrane Rudan provučena je kroz sve moguće i poznate filtere tipične “rudanovštine”.

Porazi i promašaji

Prije svega tu je tematiziranje odnosa majke i kćeri, o kojem je puno i previše toga rečeno u prošlom romanu “Dabogda te majka rodila” - Pavica, naime, svojoj kćeri piše pisma, namijenjena čitanju nakon svoje smrti i razotkriva svoj život, onako kako se nije usudila učiniti ranije. “Želim da me upoznaš kad umrem”, zapisat će, i pokušati naknadno uspostaviti bliskost s kćerkom, predstaviti joj u pravom svjetlu njezina oca, brak, poraze i promašaje, kao i čovjeka do kojeg joj je zaista stalo. Istovremeno, njezina kći doživljava svoje ljubavne brodolome i dvojbe koje ipak, slijedom generacijskih i svjetonazorskih razlika, rješava na druge načine. Svi se likovi, bivši i sadašnji muževi, ljubavnice, sinovi i unuci, o kojima ove dvije žene razmišljaju i pišu, nađu na istome mjestu - kod Kineza koji se bavi akupunkturom, te tamo, pod imperativom “Relax!” imaju vremena za unutarnje monologe koji donose nove perspektive. Upravo je monolog ono što najbolje odgovara pripovjednom temperamentu ove autorice, kod koje nema puno mjesta i vremena za suptilne pripovjedačke tehnike, već prije svega bujicu riječi kroz koju se vrlo (o)lako prolazi kroz prošlost i sadašnjost, razne situacije i likove.

Drvlje i kamenje

Premda jednako oštra i beskompromisna i sklona generalizacijama, od onih da su “djeca krpelji” ili “udovice najsretnije na svijetu”, u ovome romanu ima mjesta i za neke tankoćutnije dionice uz pomoć kojih ulazi ne samo površinski u fenomenologiju starosti, braka, seksa, roditeljstva i prave ljubavi.

“Kosturi okruga Madison”, naravno, nisu nikakav klasičan ljubavni roman, oni samo u formi toga žanra bacaju drvlje i kamenje na laž i licemjerje koje prevladava kad i ljubav postane samo institucija.