Sopranistica Vedrana Šimić ovih nam je dana ispričala jednu od ljepših opernih priča. Ali, lako je pričati, premda i to netko radi bolje, a netko lošije. Treba pjevati! Samo pjevanjem bilo koji operni pjevač ili pjevačica stječu pravo na pričanje svojih priča.
I zato ova priča počinje od kraja, odnosno vrhunca u životu 30-godišnje žene i pjevačice, vrhunca koji bi, ako je u ovom našem umjetničkom i opernom svijetu pravde i pameti, trebao biti tek novi početak. Blistavi trenutak dogodio se u četvrtak na pozornici riječkog HNK do koje Vedrana Šimić sasvim sigurno nije došla pričajući, nego pjevajući.
Presudna uloga televizije
Nakon duge, a za pjevačicu u glavnoj ulozi naročito teške i iscrpljujuće predstave u četiri čina, Vedrana Šimić se klanjala pred riječkim gledalištem. Čitav ansambl i autorska ekipa bili su zasipani ovacijama. Kako dobrim predstavama i priliči, pljesak i uzvici bravo postajali bi najglasniji kada bi naprijed iskoračila ona koja je samo koji časak ranije tu pred nama umrla kao naslovna junakinja.
Doduše, u pogledu i na licu te mlade žene činilo se kao da još malo tetura i leluja između Adriane Lecouvreur i Vedrane Šimić. U pravu je ženski glas u redu iza mene kada je rekao: “Ona je još uvijek otrovana”.
Ipak, nije to bilo od otrova koji je junakinji istoimene opere Francesca Cilče u stručku ljubičica poslala ljubomorna suparnica, nego od slatke zaraze koja je za Vedranu Šimić počela još dok je kao sasvim mala djevojčica u rodnoj Tuzli prvi put, sva očarana, na televiziji gledala operu i nakon toga, već kao petogodišnjakinja, na upit što će biti kad odraste, odgovarala: operna pjevačica. (Srećom po nas koji danas uživamo u Vedraninu glasu, opere su se u ono doba na televiziji prikazivale čak i u sate kad su još i djeca budna.)
Svaki angažman presudan
Nakon početka u Sarajevu, studij pjevanja završila je u Zagrebu i u HNK počela dobivati prve uloge. Adriana je bila ukupno deseta. Pamti se njena Madame Lidoine u Poulencovim “Karmelićankama”, pjevala je i Euridicu, Sestru Angelicu, Ameliju, Mimi... a već bi ovaj mjesec u Zagrebu opet trebala nastupiti kao dama u “Čarobnoj fruli” i kao Djula u “Eri”.
Ipak, nema baš nekih izgleda za stalni angažman jer kvote radnih mjesta popunjene su prema zastarjelim zakonima koji baš i nemaju uvijek veze s pjevačkom kvalitetom. Zato je svaki angažman presudan, a ponuda koja je nedavno stigla iz Rijeke činila se i bila je kao iz snova. U Vedrani je Adrianu prvi prepoznao redatelj Ozren Prohić i pozvao je na audiciju u Rijeku. U samo dva dana trebalo je naučiti arije i s njima izaći pred maestru Nadu Matošević, strogu, ali i pravednu. Vedrana Šimić dobila je ne samo ulogu, nego se probila i do premijerne postave - ne pričajući, nego na svim pokusima pjevajući snažnim i zvonkim glasom, koji s jednakom lakoćom dohvaća visine i probija se kroz gust i zasićen zvuk orkestra.
A još kad se dodaju očita disciplina, požrtvovnost, posvećenost te izrazit talent za scenskim uživljavanjem, imamo iznimnu umjetnicu, koja svoju priču i strast u prvom redu pjeva na sceni. Suze u četvrtom činu bile su prave, baš kao i bijes u jednom od najuzbudljivijih trenutaka predstave u kojem Adriana, slavna glumica, u lice suparnici poput najgorih psovki deklamira stihove iz “Fedre”.
Vedra zvijezda lutalica
- Kristina Kolar bila je sjajna kao Kneginja de Buillon, da samo znate kako me provocirala pogledom, bila sam joj u stanju kosu počupati - priča nam prekjučer kroz smijeh ova zvijezda lutalica domaćeg opernog neba.
Na riječkoj pozornici prelijepo se složila i s izvrsnim meksičkim tenorom Luisom Chapom koji uskoro u Zagrebu pjeva u “Mazepi”.
Bila je to uistinu lijepa operna priča, kako u povjerenju s kojim je riječka Opera Vedranu Šimić prigrlila, tako i u raskošnom nastupu kojim je ona uzvratila. Kao i u tome kako su svi skupa svirali, pjevali i glumili u jednoj sjajnoj predstavi te zaslužili one ovacije s kojima je svaku opernu priču najljepše i početi i završiti.
‘Majka mi je uzor i najveća potpora’
Neposredno prije, a i cijeli dan premijere ili bilo kojeg važnijeg nastupa, Vedrana Šimić, kao uostalom i mnogi drugi pjevači i umjetnici, voli biti sama. To zna i poštuje čak i njezina majka, koja redovito iz Tuzle dolazi na sve važne predstave svoje kćeri jedinice. Budući da je samo uz nju odrastala, Vedrani je majka Ljubica, inače po zanimanju trgovkinja, najbliža i najvažnija na svijetu i uzor osobe kakva i sama želi biti. Svoje snove o pjevanju nikada, kaže, ne bi bila ostvarila bez majke koja joj je uvijek bila najveća potpora, od trenutka kada ju je na nagovor svećenika, koji je vodio dječji crkveni zbor, upisala u glazbenu školu. Vedrana je najprije učila svirati harmoniku, u srednjoj je školi upisala pjevanje, a za vrijeme rata bila je članica Djevojačkog zbora koji je u Tuzli osnovan pod okriljem HKD-a Napredak. Ipak, majka je u Rijeku došla dan prije premijere, što kćeri ovaj put nije smetalo.
- Bila sam vrlo opuštena, nisu mi smetali ni kolege koji su dolazili uzbuđeni u garderobu prije premijere - ispričala nam je jučer vrlo umorna, ali i vrlo sretna i zadovoljna pjevačica. Tu smirenost pripisuje visoko profesionalnom načinu rada koji je u riječkom teatru prvi put doživjela, a zbog kojeg je čak tri tjedna prije premijere predstava i režijski i glazbeno već bila uglavnom završena. Sve poslije toga bilo je dorađivanje detalja bez nervoze i stresa.
