Crveni tepih festivala u Veneciji i dalje izgleda poput trake za hollywoodske zvijezde. Nakon što su proteklih dana njime prošli Adrien Brody, Ben Affleck, Bob Hoskins, Diane Lane, Oliver Stone, talijanski prvak Valentino Rossi i još mnogi drugi, preko tepiha na Lidu prošetao se i hollywoodski izbjeglica Paul Verhoeven.

Verhoevenu ("Robocop", "Sirove strasti") u posljednje vrijeme nije baš sjajno išlo u Americi. Nizozemski redatelj (1938.) čiji je film "Turkish Delight" proglašen najboljim nizozemskim filmom 20. stoljeća, nekoliko je godina redao flopove. Još od "Showgirlsa" iz sredine 90-ih pa nadalje. S "Hollow Manom" i tome je došao kraj. Verhoeven se vratio u Nizozemsku, i čini se ponajprije iz nužde posvetio projektu "Crna knjiga": filmu o nizozemskom pokretu otpora.

Naci 'bad gaj' kao antifašist

Iako je uvriježeno mišljenje da se nizozemski pokret otpora u Drugom svjetskom ratu svodio na skrivanje Židova, Verhoeven "Crnu knjigu" režira kao da je riječ o "Otpisanima". U "Nepokorenom Amsterdamu" vodi se pravi mali rat između Nijemaca i ilegalaca. Pucačina traje više od dva sata, mrtve je nemoguće izbrojati, a ukupni dojam je prilično slab.

Kako bi se osvetila za smrt roditelja, židovska pjevačica Ellis de Vries (Carice van Houten) postat će ljubavnicom oficira njemačkog SD-a (Sebastian Koch) čija su supruga i djeca stradali u bombardiranju. Kraj rata je blizu, srce mu se omekšalo, nacist nikada nije bio iz uvjerenja, i romansa između židovske ilegalke i oficira SD-a planut će kao da svijet oko njih ne postoji. Ali nije sve u toj paneuropskoj romansi nove Europe koja se stvara. Ima tu i paneuropske akcije.

U posve bizarnoj sceni oslobođenja i kapitulacije Reicha, njemački će oficir, preodjeven u civilku, između razdraganih građana hvatati izdajnika u redovima pokreta otpora. Takav prelazak naci "bad gaya" među antifašističke pozitivce, na filmu uistinu još nije viđen.

Prvi kandidat za pobjednika?

Poslije Verhoevena došao je i afrički redatelj Mahamat-Saleh Haroun, ali, dakako, s puno manje pompe. Haroun (1960.) je izravna žrtva građanskog rata koji je u Čadu trajao 40 godina. Jedan od njegovih stričeva vodi se kao nestali, a on sam je bio ranjen. U svom filmu "Sušno razdoblje" Haroun prikazuje posljedice rata. Zvjerstva su prestala, a krvnici postali normalni ljudi. Dječak (Ali Bacha Barkai) koji je u ratu izgubio oca odlazi ga u N'djamenu osvetiti. Očev ubojica sada je pekar. Dječak se zapošljava kod njega, ali ga ne može ubiti. Ratni zločinac je posve normalan. Čak želi posiniti svog šegrta.

Tema je izuzetna, film elegantan - snimljen gotovo bez dijaloga - ali dojam je da je Haroun prekratak, i štur.

Samo jedna prijateljica Jedan od dosad najzanimljivijih naslova mogao se vidjeti u popratnom programu "Venice Days". Mladi švedski autor Jesper Ganslandt snimio je život mladića u malom švedskom mjestu. Kao što to vidimo u "Oproštaju s Falkenbergom", momci se povlače obalom i tumaraju gradom. Jedan provaljuje u kuće sumještana koji su otišli na odmor, drugi je loše volje, ali misli da mu pečena slanina popravlja stanje, a treći se planira ubiti "da nikad više ne doživi zimu". Ganslandt je film snimio u rodnom gradu s prijateljima koji glume sami sebe (tek jedna djevojka!). Riječ je o posveti prijateljima, i posljednjem pogledu na djetinjstvo. "Oproštaj s Falkenbergom" ima svojih proizvoljnosti, no Ganslandtova provincija izgleda čudnije i od tajlandskih bolnica ili čadskih pekara.

Iz Venecije Dragan Jurak