Posljednjih se dva tjedna Vicu Vukojevića nepravedno i neukusno uspoređivalo s Mahmudom Ahmadinedžadom, iranskih predsjednikom koji je sklon negiranju holokausta i relativiziranju židovskih stradanja u Drugome svjetskom ratu. Vukojević je, naime, Jasenovac proglasio nekom vrstom mjesta kolektivnoga židovskog samoubojstva, koje su ustaše samo nadgledale, pružajući židovskoj zajednici tek stražarske usluge. Ovakvo što je, kako sam kaže, rekao u privatnome razgovoru, ali je svejedno vrlo unezgodio novinare, političare i običan puk, pa su ga, više u strahu od Bruxellesa i vlastitih nečistih savjesti nego u promišljenom iskazu, namah usporedili s Ahmadinedžadom.
Postoji golema moralna, intelektualna i duhovna razlika između te dvojice ljudi, a onda i između težine riječi koje izgovaraju. Ona bi postajala čak i kada bi Mahmud i Vice izrekli jednaku tvrdnju, jedan na farziju, drugi na hrvatskom. Ta razlika nije u njima dvojici, njihovim dušama i pametima - jer oni mogu biti i navlas isti ljudi, braća blizanci, a da opet njihove riječi nemaju jednaku težinu, niti su jednako strašne kada se izgovore. Razlika je u povijesnim iskustvima, u kolektivnoj i osobnoj odgovornosti jednoga Iranca i kolektivnoj i osobnoj odgovornosti jednoga Hrvata. Naime, u široj porodici svakoga od nas, u široj porodici svakoga Hrvata ima onih koji su aktivno, svojom pripadnošću ustaškoj organizaciji, sudjelovali u holokaustu. Po tome smo slični brojnim europskim narodima, uključujući i one čije su vlade odbijale primati židovske izbjeglice, a zatim i bombardirati pruge kojima su beskrajne kompozicije stočnih vagona vozile prema koncentracijskim logorima. Iranci s tim europskim zločinom, kao ni s kolektivnim i osobnim kompleksima nastalim iz njega, nemaju skoro ništa. Nitko od njih, ali baš nitko, nije sudjelovao u holokaustu.
| Vukojević, Omejec i Matija činili su simboličnu viziju prava i pravde |
Mi smo za riječi Vice Vukojevića odgovorni i jer smo Hrvati, i jer smo katolici (u tradicijskome ili praktičnom smislu), i jer smo Europljani. Čim ga uspoređujemo s Ahmadinedžadom, mi odbijamo biti odgovorni, a žižak svoje pažnje prenosimo s onoga što u vrijeme Drugoga svjetskog rata zbivalo u Hrvatskoj, na ono što se danas događa na Bliskom i Srednjem istoku. To je izvanredan način da se Vice Vukojević amnestira svake krivnje za riječi koje je izgovorio, premda ga, u skladu s njegovim deklariranim uvjerenjima, može vrijeđati što je uspoređen s jednim Ahmadinedžadom, “obrezenjakom i balijom”, da se poslužimo riječima ovoga umirovljenog ustavnog suca.
Odgovornost za Vicu Vukojevića u svakom je pogledu skoro kolektivna. Za njega i njegov neizmijenjeni moralni, intelektualni i politički habitus danas odgovaraju članovi i glasači onih stranaka koje su ga 1999, u međusobnoj trgovini glasovima, učinili ustavnim sucem. Valja podsjetiti na to da su tada u toj trgovini ustavnim sucima postali dotadašnja visoka dužnosnica Liberalne stranke (kasnije utopljene u HNS) Jasna Omejec, te SDP-ov raniji saborski zastupnik Ivan Matija. Dogodilo se to u prosincu, jedva koji tjedan prije Tuđmanove smrti, u sam osvit stvarne hrvatske demokracije.
Moglo bi se reći kako su njih troje, Vukojević, Omejec i Matija, činili simboličnu viziju prava i pravde u trećesiječanjskoj Hrvatskoj. Osjećaju li danas Ivan Matija i Jasna Omejec kakvu odgovornost za Vicu Vukojevića? Da li bi trebali nešto o njemu reći, ili ih se on ni na koji način ne tiče? Je li ih se ne tiče kao ustavne suce ili ih se ne tiče i kao građane? Obvezuje li ih uopće danas način na koji su izabrani i s kime su izabrani, ili je sve to samo novinarski trač, loša informiranost, zlobna spekulacija?
Groteskno je u istu misao i rečenicu dovoditi Vukojevića i Ahmadinedžada. Ta dvojica nemaju doista ničega zajedničkog, osim, eventualno, staroiranskoga podrijetla. I, naravno, bezosjećajnosti.
Miljenko Jergović
