Otac Vlado nije znao točno što se događa. Znao je da mu je sin u bolnici, ali nije imao potpunu informaciju o njegovu stanju. I zato je panika bila još veća kada je zazvonio telefon. Na novinarski upit o navodnom moždanom udaru nije znao što bi odgovorio. Preplašen i zbunjen, potražio je informaciju kod najbližih, iako se bojao da mu ni oni neće reći cijelu istinu.
Njegov sin Ivo, posebna teniska biljka čiji rezultati nikada neće do kraja ispričati modernu sportsku bajku u kojoj je, poput kakvog teniskog mušketira, Div sa Šalate uspio sam protiv svih, u tim je trenucima ipak bio bolje nego što se tvrdilo u hrvatskom medijskom prostoru. Bolest koja ga je s teniskog terena poslala u bolnički krevet dva puta u tjedan dana nije zafrkancija, ali virusni meningitis zvuči sasvim prihvatljivo u odnosu na grozne informacije o navodnom moždanom udaru nekoć 14. tenisača svijeta. Zbog tog je medijskog pritiska i njegova sestra Ana, cijenjena psihologinja, održala potrebnu lekciju sedmoj sili.
- Toliko je toga netočnoga napisano… Ne znam tko ima potrebu širiti dezinformacije u takvoj situaciji. Ivo je zaražen virusnim meningitisom, a piše se svašta - ljuta je bila Ivina sestra.
Poruke ohrabrenja
Dok je teniski svijet, pomalo i dezinformiran o ozbiljnosti zdravstvenog stanja jednog od omiljenih tenisača, u panici slao poruke ohrabrenja put Miamija, ni hrvatska teniska obitelj nije bila mirna. Koga god smo kontaktirali, a toga se dana informacija o Karlovićevu stanju tražila na svakom koraku, zabrinutost i poruke ohrabrenja bile su na usnama svih sugovornika. Iako je povratak tenisu za sada upitan, odnosno nema procjena koliko će Karloviću trebati da ponovno uzme reket u ruke, čini se da su se želje obistinile.
Dvadesetak godina ranije Karlović je imao samo jednu želju. Njegova obitelj nije znala kako je ostvariti, iako su bili svjesni da bi bio grijeh odustati. Otac Vlado shvaćao je da Ivo ima potencijal, ali bilo je teško bez novca. Osjećao je to i Ivo, još kao junior, pa je, u maniri Dražena Petrovića ili obitelji Kostelić, trenirao i kada drugi ne bi pomišljali na takvo što.
- Ivo, vrijeme je da prekineš, kasno je - govorio bi mu gospodin zadužen za održavanje dvorane na Šalati, samo jedne od dvorana u čijem je polumraku građena jedna od najnevjerojatnijih teniskih karijera uopće.
- Samo vi ugasite svjetlo, ja moram još vježbati servis - odvratio bi visoki mladić i nastavio ispaljivati rakete.
U njegovoj glavi preko puta mreže bili su najveći igrači svijeta. Tamo gdje su se igrale sjene, na osnovnoj crti suparničkog dijela terena, nije bilo nikoga, ali on ih je vidio sve. Sve uzore i heroje, sve tenisače kojima je želio biti što sličniji, iako je znao da će uvijek biti poseban. Tenisač u duši, košarkaš po tijelu… Nije se mogao sakriti, iako je sigurno bilo dana kada je mislio da je nevidljiv. Ignoriranje okoline, matičnog saveza, svih struktura koje su mu mogle pomoći. I kada nije bio u mraku neke od dvorana u kojem je “striček domar” morao ugasiti svjetlo, djelovalo je kao da ga nitko ne vidi. Takav je bio uspon Ive Karlovića do teniskog Olimpa. Uvijek je morao ići strmom stranom planine.