ZAGREB - Krimići Iana Rankina prevedeni su na dvadesetak jezika, a u Velikoj Britaniji ne silaze s lista najprodavanijih naslova. Za njih je dobio i brojne nagrade, počasne diplome britanskih sveučilišta te počasnu vitešku titulu za doprinos književnosti - Order of the British Empire.
Slavu mu je donio ekranizirani serijal s inspektorom Rebusom u sklopu kojeg je objavljeno 17 romana, a koji su se u prosjeku prodavali u pola milijuna primjeraka unutar prva tri mjeseca nakon izlaska.
- Sve i da nisam uspio, i dalje bih bio pisac. Tako istražujem svijet, komuniciram i pokušavam dokučiti smisao. Tako se razračunavam sa svojim demonima, anksioznošću i frustracijama. To mi je terapija, ne samo posao - kaže pisac koji je prije tri godine odlučio promijeniti protagonista koji ga je proslavio, pa se umjesto Johna Rebusa pojavio Malcolm Fox - zaposlen u “Pritužbama”, preciznije “Odjelu za pritužbe i vladanje” u kojem rade policajci koji istražuju druge policajce.
S piscem koji živi u Edinburghu razgovarali smo o njegovom prvom romanu s Foxom; “Pritužbama” nedavno objavljenim u izdanju Profila, vezi Škotske i krimića, te je li žanr koji ga je proslavio i dalje predmet predrasuda.
Realističnost serije
Zašto ste mijenjali protagonista?
- Rebus je morao otići u mirovinu jer se u stvarnosti to događa škotskim policajcima kad napune šezdeset godina. Serija se proslavila po tzv. realističnosti, po tome što likovi stare u skladu s vremenom tako da je i on morao otići u mirovinu kad je došlo vrijeme za to. No, i dalje sam htio pisati o policajcima koji rade u Edinburghu, pa sam tako izmislio Malcolma Foxa.
Zašto baš Odjel pritužbi, policajci koji su tamo zaposleni baš i nisu poznati po aktivnoj ulozi?
- Zaintrigirao me novinski tekst o internoj istrazi u policiji pa sam kontaktirao jednog policajca koji je tamo radio. Nakon što smo porazgovarali, učinilo mi se da bi taj posao mogao biti zanimljiv. Zapravo, ti su ljudi autsajderi, policajci koje njihove kolege tretiraju kao neprijatelje. Osim toga, moćniji su od običnih policajaca - ponašaju se kao špijuni, opremljeni su opremom za nadziranje... No, oni istražuju druge policajce koje možda plaćaju kriminalci, koji su prekršili previše pravila ili se igrali s dokazima - drugim riječima one nalik Johnu Rebusu. Mislim da rade važne stvari kako bi se osigurali da policija igra po pravililma i nije korumpirana, a nije ih puno pisaca prikazalo kao “dobre momke”. Kao piscu to mi je bio izazov. Ali, Fox zbog naravi svog posla nije mogao biti poput Johna Rebusa, nije mogao biti “otpadnik” ili netko tko krši pravila.
Je li vas bilo strah reakcija?
- Da, brinuo sam se zbog reakcija, ali izgleda da se čitateljima sviđa Fox, tako da je to ok.
Više nalik Foxu
Govoreći o svojim likovima, istaknuli ste: Fox nije cinik, nego brižan momak koji igra po pravilima. Je li lakše pisati o njemu ili o Rebusu?
- Vjerojatno mi je lakše ući u glavu Malcolma Foxa, jer mi je više nalik. Nisam autsajder, alkoholičar, pušač poput Rebusa… Doduše, slušamo istu glazbu. Rebus je po naravi osamljenik, dok je Fox blizak sa svojim ocem i sestrom. Zbilja mi se sviđalo pisati scene između Foxa i njegova oca - nešto što nikad nisam mogao s Rebusom.
Kritičari su primijetili da je Edinburg s Foxom bitno drukčiji, puno manje noir? Slažete se?
- Da, Malcolm Fox mi je omogućio da prikažem kako je Edinburgh puno više od mjesta na kojem se događa serija zločina. Inspektoru Rebusu Edinburgh je bio upravo to - mjesto gdje su se zločini dogodili ili će se dogoditi. Ali Fox vidi i drugi Edinburgh, grad koji vide turisti i posjetitelji. Svjestan je da je prekrasan i kultiviran, baš kao i toga da je suvremeni grad sa suvremenim problemima.
Uvijek sam nervozan
Pisali ste doktorat iz književnosti kad ste objavili prvi roman o Rebusu. U to vrijeme niste čak ni čitali kriminalističku prozu. Kako to da ste završili u tom žanru?
- Nisam čitao krimiće kad sam bio student, ali me rad na škotskoj spisateljici Muriel Spark doveo do Roberta Louisa Stevensona i njegovog romana “Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea”. Odlučio sam napisati obradu tog romana i vratiti priču u njezino rodno mjesto, Edinburgh. Odabrao sam detektiva za glavni lik i napisao nešto što je shvaćeno kao krimić. Tako da sam, zapravo slučajno, postao autor krimića. Srećom, otkrio sam da je to savršena forma za pisanje o suvremenoj, urbanoj kulturi i društvenim problemima.
Pisci poput mene dio su industrije zabave. Ne osvajamo Nobelovu nagradu za knjige koje se teško čitaju ili su pisane kićenim stilom - izjavili ste u jednom intervjuu. Mijenja li to vas stav prema pisanju, paničarite li još uvijek kad ste suočeni s praznim ekranom?
- Uvijek sam nervozan i pitam se: imam li još nešto za reći, može li ova knjiga biti bolja od prijašnjih, koji me izazovi čekaju. Pokušavam napisati najbolje knjige koje mogu i nadam se da su izazov čitateljima zbog tema ili zbog toga što istražuju zahtjevna moralna pitanja. Na drugima je da presude mogu li se krimići podvesti pod književnost. U Velikoj Britaniji, neki ih i dalje ne shvaćaju ozbiljno. Druge kulture imaju više poštovanja prema tom žanru kao ozbiljnom načinu istraživanja našeg svijeta i problema s kojim se suočavamo.
Skandinavski val
U svojim romanima podrivali ste pretpostavljenu formulaičnost žanra. Krimići su tijekom vremena postali jako cijenjeni. Postoje li još uvijek granice?
- Da, postoje. Beletristika je često vrlo introspektivna - bavi se onim što se događa u pripovjedačevoj glavi ili odgovara piščevu psihološkom profilu, dok krimić obično počinje s prizorom nasilja ili ubojstva i gledamo kako se priča širi u koncentričnim krugovima. I, razlika je ta što u Velikoj Britaniji nećete naći kriminalističke romane u užem izboru važnih književnih nagrada.
Kako objašnjavate skandinavski val?
- Nitko ne može objasniti zašto su skandinavski krimići tako popularni. Možda je to samo slučajnost povijesti ili, pak, posljedica dobre reklame i marketinga. Postoje sjajni pisci u Skandinaviji, ali onda opet postoje sjajni pisci u brojnim drugim zemljama koji ne dobivaju takvu pažnju. Ne mogu to objasniti, stvari se samo dogode.