Zemlja i nebo na horizontu slijepili su se u turobnu crtu neoštrih kontura. Vrhovi inače lijepih okolnih brda, sad od zime mišje sivi, love nabrekle oblake. Vlažno je i tmurno, netom minulo praskozorje. U staroj farlezi, golemoj hladnoj prostoriji mjestimice polupanih prozora, zidova oblijepljenih slikama udarničkih značaka i fotografijama rudara bližih vremenu Alije Sirotanovića negoli današnjim komoratima, šef smjene izvikuje imena, pravi prozivku. Poslu i vremenima unatoč, na licima ljudi ćutim više nepatvorene životne energije negoli na fizionomijama Zagrepčana u foajeu HNK u pauzi između dva čina predstave. U jamu će jutros među više stotina muškog svijeta i četiri žene. Sve rođene 1965., prva su generacija kojoj je rudnik mrkog ugljena Breza u lokalnoj rudarsko-tehničkoj školi podijelio stipendije, pa su u rudare tad krenule i djevojčice. Te su godine u razredu bile 22, mnoge su posla našle u jami, neke su danas već, ovdje odrađenim beneficiranim radnim stažem, u pošteno zarađenoj mirovini. Gumene čizme, ‘rudarke’, ližu po kamenom podu.
Stipendija i posao
Kad su već tom imenicom ženskog roda opisali obuću, a ne kolegice, rudari žene oslovljavaju sa ‘šefice’.
“A, ne! Nije žena ‘rudarka’, već ‘šefica’ ili samo - rudar. Šeficom nas zovu i u gradu, gdje god da nas sretnu”, u osmijeh razvlači ružom majstorski diskretno obrubljene usnice Hata Hasanspahić, anegdotom o toj etimološkoj nelogičnosti ponešto ilustrira ovdašnji mentalitet. Niskog rasta, jedva se uzmogne nasloniti na šalter dok čeka da zaduži čeonu lampu i samospas, metalnu kutiju u kojoj je dihalica, ustreba li dolje svježeg zraka. U željeznom liftu što se za manje od minute spušta na prvih 200 m dubine prepričavaju kako je kolegica Jasmina jučer dobila unuku. Nije ona, doduše, prva nana među ženama rudarima. Sakiba Čović bakom je postala prije dvije godine, kad se rodio Amel.
“I on će, ako bog da, rudar bit’”, kroz smijeh govori Hata. “E, ako bog da, neće!” gorljivo odvrati nana Sakiba. “Ne zna se, Sakiba, nikada. Govorila si da neće ni jedan ti zet u jamu ući, a eto ti ga sad u rudniku radi, nema od tebe mira ni dolje…”, dometne Šemsa Hadžo. Sakiba se grleno smije pa nastavlja: “Ima čovjek punicu pred kojom se ni 400 m u zemlju ne može sakriti!” Sanjala je biti medicinskom sestrom. Ali… “Sarajevo je dalje, treba putovat’, mama govori ‘kuda ćeš tamo’, porodica velika. I tako, žensko si, moraš u jamu, i ne znaš što te sve čeka… Bogami je ipak bila gužva na upisu u školu, bilo je kandidata da su mogli upisati tri razreda, birali su odlične i vrlo dobre, trebala je i veza, bila je to jako atraktivna stipendija, na kraju svake školske godine po deset smo dana išli na naučne ekskurzije. Obišli smo od Celja i Velenja do Ulcinja”, čujem Sakibu kako govori, dok gubim korak s grupom, pazeći da mi rudarke dolje, sad već 250 m pod zemljom, ne skliznu s noge, korak mi se zalijepio u blatu. Rudnik daje na piljevinu i paljevinu, ostatke lanjskog požara u kojem je poginuo čovjek, i nedavnu sanaciju. Na sve su strane novi željezni podupirači i lukovi.
“Ne bojim se. Dedo je bio rudar, babo je bio rudar, dvojica braće isto rudari. Najgore je bilo kad mi je u jami nastradao mlađi brat. Deset minuta prije prošla sam pored njega, izašla napolje, kad ono zovu, on zaradio frakturu lubanje, bio pet dana u komi. Tako smo mi i odgojeni i rasli da se u životu događa svega”, priča Sakiba obiteljsku biografiju kopača ćumura, tipičnu za mnoge u ovom kraju.
Ispod rukava odijela
Šemsa po osam sati dnevno provodi u jami, od toga barem pola radnog vremena hodajući.
“Do osam ujutro im izdam eksploziv pa onda krenem dalje, budem nadzornik na transportu, dopremi materijala, što već treba.” Najviše hodnicima hoda sama, no nije joj, kaže, “nezgodno”. Sakiba uto utrne čeonu lampu: “Ja sebi ovako nekad ugasim, jer kontam ‘Ako mi pregori, da vidim kako ću se ponašati’. Al’ upalim iste sekunde! Ne mogu podnijet.”
Šemsa će joj na to: “Kad ti se desi da pregori, da znaš kako pipaš, milimetar po milimetar, bilo mi je u magacinu eksploziva, izdam svima eksploziv, ljudi odu, a lampa baš pregori, i onda pomalo pipam, dok ne dođem kud trebam. Trajalo bi, al nije me nikad bilo strah”. Promatrala sam je po izlasku iz jame, nakon tuširanja, po završetku posla. Šutljiva i odmjerena, vješto je složila frizuru, stavila malo parfema, nešto nakita, rudarke zamijenila potpeticama, plavo odijelo strukiranim bež kaputićem.
U 28 godina staža ne pamte, pričaju, seksističke ispade i podcjenjivanja muških kolega. Dapače, među njima uživaju respekt kakav je u nekim branšama teško naći. “Vjerojatno je razlog i u tome što je Breza malo mjesto. Znademo se skoro svi, svaka ima dosta familije u rudniku”, razmišlja Sakiba.