Koji Tomislav Karamarko je pravi? Onaj koji je u Globusu objavio antikomunistički manifest pozivajući na obračun s Titom i crvenim vragovima, na duhovnu obnovu i lustraciju? Ili je pravi onaj koji je par dana nakon toga pisao predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću i pozvao ga na dijalog o ideološkim pitanjima?
Nakon izjave najstarijeg i najiskusnijeg hrvatskog obavještajca Josipa Manolića kako bi i Karamarka trebalo lustrirati, potraga za istinskim Karamarkom se dodatno produbila. Počelo se preispitivati je li pravi ovaj koji se sada kune u Franju Tuđmana, ili onaj koji je zajedno sa Stjepanom Mesićem i Manolićem napustio HDZ i Tuđmana, da bi 2000. godine kao šef Mesićeve kampanje de facto stajao iza predizbornog programa detuđmanizacije Hrvatske.
“On je umjerene konzervativne linije. Ovo što sada govori je samo rezultat pragmatizma”, kaže Nikica Valentić, premijer u Tuđmanovoj vladi nacionalnog jedinstva koji aktualnog šefa HDZ-a zna još iz prvih dana osnivanja stranke. “On se promijenio. Nije bio ekstremist. Da je, nikada mi ne bi bio šef kabineta”, kaže o Karamarku njegov nekadašnji šef Josip Manolić koji je 1991. godine bio premijer. Stjepan Mesić nam je preko tajnice u uredu bivšeg predsjednika ostavio poruku da nije zainteresiran za razgovor o političkom profilu nekadašnjeg prijatelja. Ivo Sanader je u zatvoru, pa ga nismo ni mogli pitati za Karamarkov politički portret, a Jadranka Kosor koja mu je zadnja bila šefica kaže da je Karamarko bio jedini ministar u njenoj vladi koji nikada ni sa kim, ni oko čega, nije raspravljao, već je jedini uvijek šutio.
Površan dojam
A to je upravo on. Proteklih 25 godina, koliko je prisutan u hrvatskom političkom životu, Karamarko je većinu vremena proveo šutke, ili bolje reći - ne otkrivajući što misli i što radi. Poznato je da je u HDZ-u još od 1989. godine, te da ga je u visoku politiku uveo Manolić - čelnik bivših jugoslavenskih tajnih službi kojemu je Tuđman povjerio da ustroji hrvatske. “Uvijek netko mora biti šef kabineta. A Karamarkova prednost je bila njegova mladost i obrazovanje”, škrto je odvratio Manolić na pitanje zašto je baš Karamarku povjerio da mu bude šef kabineta. Karamarko se zadržao u vladi, i to na istoj funkciji i kada je premijer postao Franjo Gregurić, da bi potom takvu dužnost obnašao u Saboru dok je šef parlamenta bio Stjepan Mesić. Godine 1993. imenovan je načelnikom Policijske uprave zagrebačke. Dio političkih analitičara danas Karamarka prikazuje kao političkog konvertita, ali je to tek površan dojam. U proteklih 25 godina Karamarko je pokazao zavidnu dosljednost u stavovima, ali i povezanost s ljudima uz koje je gradio karijeru.
Čvrsta veza s Manolićem i Mesićem trajala je puna dva desetljeća. Ovaj se dvojac sukobio sa Šuškovom frakcijom u HDZ-u što je rezultiralo napuštanjem stranke i osnivanjem Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND). Mesić je tek naknadno, i to nakon što je HND potonuo na izborima a on se priklonio HNS-u, tvrdio da je HDZ napustio zbog neslaganja s Tuđmanovom politikom prema BiH, privatizacijom i gušenjem ljudskih prava. Iako možda nije uočljivo na prvu, Karamarko je cijelo vrijeme s njima bio na istoj liniji. Dok se Mesić sa Šuškom borio na političkom terenu, Karamarko je kao šef zagrebačke policije bio na drugom kraju fronta i nalagao policiji da istražuje Šuškove ljude. Kasnije se sam pohvalio da je u njegovom mandatu Miroslav Kutle bio pod obradom, konkretno Gradski podrum, te Croatia bus. Zbog tih krim obrada je bio i smijenjen s funkcije prvog čovjeka zagrebačke policije i sklonjen za pomoćnika ministra unutarnjih poslova za kadrove. Rečeno potvrđuje i sam Kutle koji je prije par godina izjavio da su ga uništili Karamarko, Ivan Jarnjak, Valentić i bankari.
Povratak u sustav
Kada je 1998. godine izašao iz MUP-a, Karamarko je jedno vrijeme bio u HAK-u, a kasnije je s kompanjonima iz policije osnovao privatnu tvrtku Sobole koja se bavi sigurnosnim konzaltingom i business inteligenceom. Nakon Mesićeve pobjede na izborima postao je savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost i šef UNS-a - krovne organizacije u obavještajnoj organizaciji. Zanimale su ga isključivo tajne službe i policija, a to je bila pozicija s koje se vratio u represivni sustav. Ne treba zaboraviti da je to bilo vrijeme kada je na parlamentarnim izborima vlast osvojila koalicija lijevih stranaka, te da je premijer bio Ivica Račan. Nakon desetljeća Tuđmanove vladavine vladao je društveni konsenzus o promjeni Ustava i reduciranju ovlasti predsjednika. U paketu se išlo i u reformu obavještajnog aparata. Sada se Karamarku izvlači intervju koji je na tu temu 2000. godine dao Feral Tribunu. Posebno mu se citira rečenica u kojoj je ustvrdio da su “ovlasti što ih je imao predsjednik Tuđman u području djelovanja tajnih službi bile pretjerane, autokratske i primjerene totalitarnom sustavu”. Treba li, međutim, tu rečenicu tumačiti kao kritiku Tuđmanu, ili je to u ono vrijeme bila pragmatična izjava u službi krajnjeg cilja da se preustroje tajne službe, ali tako da šefu države ostane dio vlasti nad njima, što se na koncu i dogodilo? Prije ovo drugo. Uostalom, Karamarko nikada nije rekao da je Tuđman zloupotrijebio tajnu policiju i kršio ljudska prava. Dapače, osobno je zaštitio Smiljana Reljića, Tuđmanovog šefa SZUP-a u čijem su mandatu nastajali novinarski dosjei. Karamarko je Reljića zatekao u UNS-u i unatoč pritiscima na Mesića da ga smijeni, uspio je to spriječiti.
Sukob s Bagićem
Pravi razlog zbog kojeg je došlo do razlaza s Mesićem je Karamarkov sukob sa Željkom Bagićem. Odmah se pokazalo da Karamarko ne može naći zajednički jezik s lijevom vladom i već se u startu konfrontirao sa potpredsjednikom Račanove vlade Goranom Granićem, ministrom unutarnjih poslova Šimom Lučinom, i ravnateljem tadašnje vanjske obavještajne službe Ozrenom Žunecom. A Željko Bagić koji je nakon njega došao na Pantovčak znao je to iskoristiti. Fizički je bio bliže Mesiću (Karamarko je s Pantovčaka otišao u Jurjevsku gdje je bilo sjedište UNS-a) i uspio ga je nagovoriti da Karamarku uskrati podršku u sukobu s Vladom oko koncepta preustroja tajnih službi.
Karamarko je poražan i izašao je iz sustava vlasti. Tada je osnovao Sobole, a oduška si je dao u travnju 2002. godine u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji kada je bez zadrške iznio svoje političke stavove. Glavna tema u to je vrijeme bio bijeg generala Ante Gotovine, tada haškog optuženika za ratne zločine. “Optužnica protiv Gotovine ima politički karakter i na optuženičku klupu ne stavlja samo generala Gotovinu već i cijeli Domovinski rat. I zbog svijeta i zbog nas samih moramo detektirati zločine sami i sami im suditi. Problematična je politička dimenzija tih optužnica. Takve optužnice treba odbaciti. Haag ne razlikuje žrtvu od agresora”, rekao je tada Karamarko. Prošlo je šest godina dok nije dao idući intervju, i to kao ministar unutarnjih poslova. Nije, međutim, povukao izjave dane Slobodnoj, već je samo konstatirao kako ih je iznio u vrijeme kada nije bio u sustavu vlasti, te da se mogao bez posljedica slobodno politički izražavati. O tome kako je na kraju upravo on kao šef tajnih službi locirao i uhitio generala Gotovinu odbio je govoriti i poručio da te stvari neće otkriti dok je živ.
A šef tajnih službi postao je pošto se Mesić javno pokajao jer mu je okrenuo leđa. Mesićevo posipanje pepelom bilo je preduvjet za obnovu prijateljstva. Međutim, Karamarka za šefa tajnih službi nije predložio Mesić, nego tadašnji premijer Ivo Sanader. Novinari koji su iz prve ruke pratili razvoj događaja pisali su da je Sanader dva puta Karamarku nudio poziciju šefa tajnih službi, ali je ovaj to odbijao sve dok ga nije i Mesić molio da se vrati. Povratak je bio u velikom stilu. Karamarko je dobio odriješene ruke i napokon proveo svoj koncept preustroja obavještajnog sustava. Praktično je to značilo da je spojio vanjsku i unutarnju službu, sve koncentrirao i stavio pod jednu kapu - i to svoju. Mesić nije ništa pitao jer se taman bio opekao s dotadašnjim šefom Protuobavještajne agencije Joškom Podbevšekom koji ga je špijunirao. Jedino što je Mesić očekivao od Karamarka bilo je da “počisti” Podbevšekov kadar.
Dosljedni Karamarko
Karamarkova dosljednost u izboru suradnika i tu je vidljiva. Kada je stao na čelo tajnih službi, na visoku je poziciju postavio Milijana Brkića. Kada je prešao na mjesto ministra unutarnjih poslova, Brkića je imenovao ravnateljem policije, a kada je postao predsjednik HDZ-a, Brkić je postao glavni tajnik stranke. Moglo bi se reći da je Karamarko ostao lojalan i Ivi Sanaderu koji ga je 2004. godine vratio u sedlo. Premda je istraga protiv bivšeg premijera provedena u vrijeme dok je Karamarko bio ministar policije, on osobno nikada nije izgovorio rečenicu u kojoj bi Sanadera optužio za kriminal. Niti je Sanader (za razliku od Kutle) ikada Karamarka označio kao svog progonitelja. U tom kontekstu Sanader spominje isključivo bivšeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i svoju nasljednicu Jadranku Kosor. Stvari su bile i pomalo apsurdne jer je jedno vrijeme Bajić istraživao Sanadera, a Karamarko je za to vrijeme špijunirao i istraživao Bajića.
Koliko je Karamarko držao do Sanadera vidi se i iz njegova odnosa prema Jadranki Kosor. “Kada je iz medija postalo jasno da se namjerava kandidirati za predsjednika HDZ-a nazvala sam ga i pitala je li to točno. Rekao je da to ne dolazi u obzir. Kazao mi je da ide na tri dana u toplice i da bi po povratku rado samnom popio kavu. Umjesto kave, za tri dana je održao konferenciju za tisak na kojoj je objavio kandidaturu”, kaže Jadranka Kosor koja je 2011. godine Karamarku vratila člansku iskaznicu HDZ-a.
Narasle ambicije
Ali da je obraćala više pažnje na to što joj rade ministri, Kosor je mogla i sama shvatiti da su Karamarkove ambicije narasle. U kolovozu 2011. godine Karamarko je bio jedan od predavača u Dubrovniku na tribini organiziranoj povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. “Kad mi netko kaže da sam antifašist, onda me vrijeđa iz jednostavnog razloga što je time rekao samo 50 posto istine o meni, jer ja sam i antikomunist”, rekao je tada Karamarko tvrdeći da u Hrvatskoj nije došlo do dovoljne osude komunističkog režima. Cijelo to njegovo predavanje sadržajno je identično nedavno objavljenom antikomunističkom manifestu. Razlika je u tome što je Karamarko tada bio na početku puta kojemu je cilj bio osvojiti HDZ, a potom vlast u državi. Još prije četiri godine Karamarko je vrlo otvoreno i jasno rekao da trebla izmijeniti preambulu hrvatskog Ustava tako da se iz nje izbaci antifašizam i umjesto njega napiše antitotalitarizam. Upozoravao je i na crvene, te ustvrdio da se “ideološka supstanca iz socijalizma na vrlo vješt način protegla do danas kroz ikonografiju i ljude koji su predstavljali taj sustav, te definitivno dolazi do relativizacije Domovinskog rata, demokracije, pa i samog smisla postojanja hrvatske države”. Tito je i tada za njega bio isključivo sinonim jednoumlja.
Ako je u pravu Valentić koji tvrdi da je tvrda Karamarkova retorika rezultat pragmatizma, a da aktualni šef HDZ-a početkom devedesetih nije imao ovakav stav o antifašizmu i Titu, već je Tita smatrao velikim političkim liderom koji je, doduše, odgovoran za brojne zločine, onda bi to značilo da je Karamarko u kampanji od trenutka kada ga je Sanader imenovao ministrom policije, te da tu kampanju sustavno provodi već četiri godine.