Prošli tjedan bili smo u Koprivnici. Dario je pozvao Pavela, Draganu i mene da u knjižnici pričamo o kritičkom mišljenju. Pavel i Dragana su filozofi, Dario i ja - znate već. Ravnateljica knjižnice me predstavila kao nekog čije će predavanje o znanosti i pseudoznanosti s veseljem poslušati. Super, pomislih i spremih šalabahter s latinskim nazivima i engleskim primjerima logičkih grešaka u džep. I tako sam ljude udavio epskim desetercem o širokoj, sivoj i grbavoj crti razgraničenja između spomenutih znanosti i pseudoznanosti. Pavel je to kasnije opisao kao još jednu od onih mojih zanimljivih priča koja nemaju previše veze s temom. Vi koji me čitate, tu moju karakteristiku već odavno znate.
Uglavnom, na kraju predavanja (nakon što me Dario dva puta bezuspješno pokušao zaustaviti udarcem nogom pod stolom) došla su pitanja. Jedna od stvari koja me doista oduševljavaju na takvim tribinama su publika. U pravilu postavljaju tako normalna i logična - onako ljudska - pitanja da uvijek nakon tih tribina izađem bogatiji za jedno prekrasno iskustvo. Tako se nakon što smo završili digao jedan čovjek i rekao kako je to kritičko mišljenje super, i sve on to kuži, ali kad dođe kod svog šefa i iznese svoje kritičko mišljenje - da dobije po nosu.
Ja sam ga udavio s time da su tu važne komunikacijske vještine i da je najbolja tehnika s problematičnim šefovima ostaviti im bubu u uhu. Čovjek je dobro primijetio da tako šefovi mogu onda sebi pripisati zasluge za ideju. To je bolna istina, ali nekad je bitnije da se nešto dobro napravi nego da pokupimo koju mrvicu zaslužene slave. Završio sam time da ako se to često događa i u mojoj struci te da je, ako se prečesto događa, možda rješenje - promijeniti šefa. Pavel je dao odličan odgovor na primjeru iz svog privatnog života kojeg mi je malo nezgodno ovdje ponoviti (iako ga je javno izrekao) - ali poanta je da postoji pravo vrijeme i pravo mjesto kao i krivo vrijeme i krivo mjesto za sve, pa tako i za kritičko mišljenje. I da ćemo o tome koje je koje - učiti cijeli život.
Bilo je još prekrasnih pitanja, ljudi su stvarno bili super, ali onog s dobivanjem po nosu od šefova sam se sjetio ubrzo nakon povratka. Naime, par dana kasnije raspravljao sam s jednom osobom na svom poslu o sukobu generacija. Tu osobu stvarno jako cijenim i mislim da su svi šefovi kao ona, da mi ne bismo imali problema u hrvatskoj znanosti. No, činjenica je da se nismo uspjeli razumjeti. Ja sam smatrao da je važno da se stariji potrude i iz kritika mlađih izvuku ono što je korisno i to iskoriste. Ona je smatrala da se mladi moraju više potruditi i imati više razumijevanja za odgovornost i obaveze, kao i probleme starijih.
Neću vas sad daviti s detaljima jer će svima, s obzirom da je ovo moja priča, zvučati kao da sam ja bio super logičan i u pravu, a da je druga strana bila u krivu i nikako to nije mogla shvatiti. Znam da je pamćenje nevjerojatno varljivo tako da već dugo ne vjerujem nikome na riječ, pa ni sam sebi. Zato ću umjesto toga prepričati (po sjećanju - ironično, zar ne?) nešto što nam je Pavel bio rekao nakon predavanja. Pričao nam je kako se, dok je radio na Oxfordu, jednom našao u društvu jednog od većih faca tamo. Svi znate kako to ide - baš kad bi trebali reći nešto pametno, ništa vam takvo ne pada na pamet. I tako Pavel njega pita - kakvi su mu studenti ove godine. “Ove godine” - odvrati ovaj - “su dosta loši. Ništa me nisu naučili.”
I to je cijeli problem. Ja razumijem zašto znanstvenici u našoj zemlji ne mogu biti kvalitetni kao oni na Oxfordu - dostupnost i količina novca te sustav zapošljavanja i napredovanja igraju tu veliku ulogu, ali ono što nikako ne razumijem je zašto ne mogu učiti od mlađih. Vjerojatno ima puno zanimljivih razloga, a jedan koji sam ja primijetio je da ne podnose kritiku. Da se ne lažemo, nitko ne podnosi kritiku. Ali svatko će nekako pronaći način da podnese kritiku od nekog jačeg - pa evo i mi na tribini smo do jedne mjere zapravo opravdavali sustav u kojem šefovi ili ne prihvaćaju dobre ideje, ili ih kradu. No, kritiku od slabijih ne podnosi skoro nitko. A ta njihova kritika je najčešće tek njihovo stidljivo neslaganje. Da bi sustav bio bolji, mi moramo poticati tu kritiku, to neslaganje. Možemo li mi to?
Često se ljudi brane od kritike tako da je olako proglase nekonstruktivnom ili zločestom. Problem je u tome da je beskrajno teško napisati kritiku koja nema niti jednu nekonstruktivnu ili zločestu primjedbu. Da ne spominjem koliko je to beskrajno dosadno nama za čitati. No, u stvarnosti, stvari koje se nama čine nekonstruktivne najčešće nam se čine takvima jer ih ne razumijemo dovoljno, a zločeste su nerijetko zbog nekog nesporazuma. Korisnije je posvetiti malo više pažnje tome je li kritika utemeljena ili ne. I ne je li ona u cjelini ovakva ili onakva - svi šefovi jako vole brzo dati opću (što netočniju, to finalniju) ocjenu - već proanalizirati utemeljenost svake tvrdnje. Je, to je zeznuto. Zato, ako nemate vremena i živaca - bolje je da to ni ne radite.
Evo jedne jednostavne skale utemeljenosti kritike koju je sastavio američki programer Paul Graham (ne onaj od peciva) nazvavši to hijerarhijom neslaganja. Kad čitate nečiju kritiku ili komentar, pokušajte razmišljati kojem tipu odgovara koja tvrdnja. Tu su i neki moji primjeri i odgovori. Neke ćete sigurno prepoznati.
Neslaganje tipa 0 - etiketiranje
Primjeri: autor je očito idiot (, lažov, četnik, srbin, ustaša, komunjara,...).
Moj odgovor - ignoriranje (ili brisanje, ako ste administrator).
Može li to biti OK - neki ljudi su jezgroviti i znaju stvari nazvati pravim imenom. Doduše, ja ne znam ni jednog takvog, ali ne gubim nadu.
Neslaganje tipa 1 - ad hominem
Primjer: Što vi, kao fizičar, znate o vodi?
Moj odgovor - Naučio sam puno o tome jer me to stvarno zanima i na temelju toga sam zaključio upravo to što sam Vam rekao - imate li neke provjerljive i dobro dokumentirane činjenice koje sugeriraju da nisam u pravu?
Može li to ipak biti OK - ako netko tvrdi da zgrada WTC-a nije mogla pasti tako kako je pala, razumljivo je pitanje kako bi to on, ako nije arhitekt ili građevinar, mogao znati.
Neslaganje tipa 2 - odgovor na ton
Primjer: Kolega je vrlo nepristojno odgovorio.
Moj odgovor - Ispričavam se na neprimjerenom tonu, čim sam to rekao/napisao/poslao i meni se činilo da sam pretjerao. No moj upit ili tvrdnja i dalje stoje i svima je važno čuti odgovor na njih.
Može li to ipak biti OK - neki ljudi se u nekim situacijama ne mogu baš kontrolirati pa je dobro upozoriti ih jer negativan ton otežava komunikaciju svima.
Neslaganje tipa 3 - negacija
Primjer: To što kažeš - nije točno!
Moj odgovor - To nije točno zato što...?
Može li to ipak biti OK - nekad ljudi kažu nešto što očito nije točno. Problem je da ono što je očito meni, i ono što je očito npr. profesoru matematike na faksu - često nisu baš iste stvari.
Neslaganje tipa 4 - protuargument
Primjer: Vi kažete da A vrijedi zbog toga i toga, a netko vam kaže da A ne vrijedi zbog nečeg desetog.
Komentar - Često ljudi imaju lagano različite definicije pojmova što dovodi do šašave situacije da ste oboje u pravu (i nastavljate se svađati oko toga). Naravno, realnija je situacija da ste oboje u krivu, ali bitno je tko je manje u krivu.
Neslaganje tipa 5 - opovrgavanje
Primjer: Vi kažete da A vrijedi zbog toga i toga, a netko vam pokaže da to i to ne vrijede (ili da veza toga i toga s A nije ono što se vama činilo).
Komentar - ovo izgleda puno bolje, ali ima i jednu manu: vi ste iznijeli hrpu teza kakva je A i kritičar vam ovako secira sve ono što NEMA suštinske veze s onim bitnim o čemu ste zapravo govorili (znate već - ispravljaju vam gramatiku, pravopis, stil, usputne ilustrativne primjere i analogije). Zato Graham preporučuje sljedeći tip neslaganja.
Neslaganje tipa 6 - opovrgavanje ključne tvrdnje
Primjer: Među svima tezama koje ste iznijeli pronađe se jedna (ili nekoliko) ključnih i i njih se opovrgne koristeći argumente kojima su one opravdane.
Ako vam se čini da je šestica teška, u pravu ste. Ali to je ono što mi moramo razvijati kod ljudi da bismo imali kvalitetno društvo - kvalitetne kritičare. Zapravo, to nije sve. Jedan kolega bloger, Black Belt Bayesian, skužio je da na ovaj način možemo kvalitetno pokazati da je netko u krivu. To je, naravno, dobro - ali je još bolje ako možemo dati doprinos spoznaji onog što je zapravo istina. Evo što on kaže u dodatnom tipu neslaganja.
Neslaganje tipa 7 - opovrgavanje popravljene ključne tvrdnje
Umjesto da pokažemo da ključna teza A ne vrijedi tako da opovrgavamo argumente koje je čovjek koristio, mi ćemo potražiti najbolje moguće argumente koji potvrđuju tezu A i onda opovrgnuti njih. Ako nam uspije ili ako nam ne uspije, napravili smo posao. Radeći tako, nećemo pogriješiti i odbaciti neku tvrdnju zbog pogrešnih argumenata kojima je branjena. Primjerice, kao jedan moj uvaženi kolega je zaključio da homeopatija ne vrijedi jer je nemoguće postići tako male koncentracije. Nama se lako tome smijati, ali ni vi ni ja ne znamo tko se sve smije nama kad odbacujemo pogrešne tvrdnje iz pogrešnih razloga. Ili se lupa dlanom po čelu.
Što reći na kraju? Ako imate dobre protuargumente, i želite pomoći, ne bi trebali koristiti tipove s malim brojevima. Njihova emocionalna priroda otežava da se prava poruka kvalitetno prenese. Neki ljudi žele ili moraju biti zanimljivi i drugima - naročito ako rade u medijima - pa ćemo se s njihovim zajedljivim, oštrim i duhovitim komentarima nekako morati naučiti nositi (i s guštom ih čitati, barem dok ne pišu o nama). A ima i onih koji si jednostavno ne mogu pomoći. S njima treba imati šleper strpljenja pa ignorirati njihove emocionalne provokacije i ispade kako bismo iz tog kolopleta zajedljivosti, arogancije i nadrkanosti uspjeli iščeprkati neko zrnce mudrosti, kvalitetnog uvida, ili dobre ideje. Ili te likove, koje se na internetu naziva trollovima, možemo jednostavno ignorirati. To je naš izbor. Naravno, osim ako nismo među onima koji si ne mogu pomoći.
To je, konačno, to. Sad idite i ne slažite se. I probajte barem malo više biti kao onaj Pavelov faca s Oxforda i učiti od mlađih. I od starijih. Zapravo, od svih - jer fascinantno je koliko drugi ljudi znaju, ako ih znate slušati. Skužio sam to, ponovo, u koprivničkoj knjižnici.
Pročitajte više:
A Hierarchy of Disagreement,
Hijerarhija neslaganja
Slični tekstovi u Blesimetru:
Kako pobijediti u raspravi, bez suvišnih zašto,
Kako pravilno kritizirati