Pođete li u banku podići kredit, službenica će pažljivo pregledati imate li sve potrebne dokumente:
“Obrazac ste ispunili? Tako je, evo ga. Preslik osobne iskaznice, i on je tu. Potvrda o visini plaće. Hm, hm”, namršti se ona gledajući papir.
“Dobro je, može proći. Rodni list, imate i to... Ali, samo malo, gdje vam je potvrda od Torcide?”
“Kakva potvrda od Torcide?” upitate je.
“Pa potvrda od Torcide, Bože dragi”, objasni vam žena strpljivo.
“Vi ne znate da po novome navijačke skupine određuju tko je kreditno sposoban?”
Ajoj, zavapite vi bespomoćno se hvatajući za kosu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju. Zatim, nema vam druge, odete do prostorija Torcide i tu vam referent, susretljivi mladić s tetoviranim Isusom na nadlaktici, na papiru istrgnutom iz male teke na crte napiše potvrdu sljedećeg sadržaja:
“Dajte ovon ćoviku deset miljona kuna. Hajduk živi vjećno.”
“I to je to?”, zapanjite se.
“To je to”, reče momak. “Samo stavite šal kad ulazite u banku.”
“Kakav šal?”
“Pa navijački. Da je priko pedeset miljona, morali bi obavezno ponit i zastavu ili transparent ‘Torcida Skalice’, ali za ove manje iznose progledat će van kroz prste ako samo stavite šal.”
Ovakvu dugotrajnu i mučnu proceduru, sitničavu i strogu birokratsku zajebanciju jučer je morao proći Hajduk, ali sve je na kraju sretno ispalo. Nakon sramotnog dvoumljenja i drskog cicijašenja na sjednici u petak, splitski su gradski vijećnici prvog radnog dana u tjednu većinom glasova ipak odobrili jamstvo na kredit od 30 milijuna voljenom klubu, premda baš nitko, ni njih šesnaest u Banovini koji su podigli ruke za ovu odluku, ni dvije tisuće navijača koji su se okupili pod prozorima, ni u jednoj jedinoj sekundi nije imalo ni trun sumnje kako voljeni klub taj novac nikada neće vratiti.
Prigodno odjevena vijećnica
Gradska je vlast naprosto vjerovala kako Torcida zna što treba napraviti. Nogometni navijači, znate i sami, razumne su i trezvene osobe. Znaju s novcem. Treba li vam valjan financijski savjet, najbolje vam je otići na sjevernu tribinu poljudskog stadiona. Ljudi jednim okom gledaju utakmicu, a drugim na Blacberryju prate stanje na tokijskoj burzi i nerviraju se zbog pada cijene aluminija, i ako su oni rekli da Hajduku treba dati trideset milja − pa, brate, šta se više čeka?
Vijećnici Hrvatske demokratske zajednice i Kerumovi kepeci zaista nisu mogli drugačije odlučiti. Vijećnica Bilač čak se prigodno obukla. Došla je sva u bijelome, portir je mislio da je Doris Dragović i tražio da mu se potpiše za ženu. Ona je zamalo zapalila bengalku na sjednici i potukla se s jedinim navijačem Dinama u Vijeću. Motive hadezeovaca da su glasali za kredit, ne obazirući se na mizerno malu, upravo infitezimalnu mogućnost njegova vraćanja, možemo lijepo razumjeti.
HDZ, zna se, njeguje dugu i plodnu tradiciju neodgovornog trošenja javnih sredstava. Šta je njima baciti u vjetar još 30 milijuna, kraj milijardi koje su već bacili? Duh Ive Sanadera lebdio je nad njima dok su podizali ruke.
A i ovi iz takozvane Građanske stranke imali su jasnu računicu. Onaj se mahniti raspikuća i poslovna šeprtlja Željko Kerum zacijelo nada da će Torcida, jednako kao što je uredila kredit za Hajduk, napraviti i da se njemu odobri zajam da završi hotel “Marjan”. Ne bi bilo neizvedivo, samo da hotel nekako proglasi svetinjom i simbolom grada, a bilo što zaista, to ste vjerojatno shvatili, može biti svetinja i simbol u Splitu, pa da se okupi dvije tisuće danguba s transparentima ispred Societe General ili Banco Intensa. Francuski i talijanski dioničari banaka svakako će biti impresionirani snagom navijačkih argumenata.
Trideset milijuna u bunaru
I što sad? Ništa, izgubili smo 30 milijuna i možemo biti sretni ako je to zadnji novac, kao što vjerojatno ipak nije, koji ćemo izgubiti neuspješno spašavajući jedan klub koji ni milostivi Otac na nebesima ne može spasiti. Trideset milijuna bacili smo u bunar i nitko za to neće biti kriv, premda bi bilo i poučno i pravedno da se šteta namiri iz osobne imovine ovih šesnaest pametnjakovića u Vijeću.
Vijećnici Bilač, kao najgorljivijem jamcu kredita, u sretnijem finalu ove priče jednog bi dana trebalo poslati službenika za ovrhu, koji bi joj uzeo stan i auto i na odlasku joj poučio: “E, moja gospođo, tribali ste ranije misliti.”
Takvo što bi javnu službenicu vjerojatno učinilo opreznijom i odgovornijom za svoje postupke, no Split i Hrvatska jednostavno su kriva mjesta za to, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.