Kada bi svećenici na svoja primanja plaćali poreze i prireze kao i ostali građani Hrvatske te kada bi Katolička crkva bila lišena poreznih olakšica koje joj jamče ugovori sklopljeni sa Svetom Stolicom, godišnje bi u državnu kasu, prema izračunu našeg dobro upućenog sugovornika iz crkvenih struktura, sjelo između 25 i 30 milijuna kuna.
Izračun je napravio nakon što je Udruga građana za zaštitu ljudskih prava David na zagrebačkom Cvjetnom trgu počela skupljati potpise za peticiju kojom se od države traži potpuno oporezivanje Katoličke crkve.
Ne odbijamo PDV
- Kad bi svećenici na svaku naplaćenu misu, svako vjenčanje, sprovod i na sve milodare platili sve poreze, novac bi za državni proračun bio doista sitan. S druge strane, Crkva bi ulaskom u porezni sustav, prema mojim grubim kalkulacijama, profitirala. Budući da Crkva nije tvrtka, mi si ne možemo, kao ostali subjekti, plaćeni PDV obračunati u pretporez i vratiti si dio troška, mi ga moramo platiti u cijelosti. Na primjer, za obnovu zagrebačke katedrale damo 2,5 milijuna kuna. Svim majstorima i izvođačima normalno platimo PDV a da si ne možemo vratiti ni dio troška - kaže naš sugovornik, tvrdeći da se državi stoga svakako više isplati Crkva koja nije u sustavu PDV-a.
Svećenici - iako primaju plaću poput zaposlenika - ne plaćaju prireze i poreze jer su od njega oslobođeni sukladno 1. članku Ugovora između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima sklopljenog 1998. godine. Njihove se plaće isplaćuju od novca prikupljenog od plaćenih misa, sprovoda, krštenja i milodara, a biskupije im na minimalnu osnovicu plaćaju doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Osnovna plaća svećenika iznosi 4000 kuna, na što se obračunavaju premije s obzirom na staž, povećane obaveze i drugo.
- U Hrvatskoj ima oko 400 aktivnih svećenika. Svaki smije služiti jednu misu dnevno, a misa bi trebala koštati 50 kuna. Vjenčanje košta oko 200 kuna, ali ne ide sve svećeniku, plaćaju se i neki biljezi. Krštenje je besplatno. Sprovod košta oko 300 kuna, a jedan dio vjernika ga ne plaća. Uz to, svećenik dobije i milodare. Oni jako variraju od župe do župe, ali jedan seoski župnik s većinski starijim stanovništvom nedjeljom na misi skupi oko 150 kuna. Svećenik bi prikupljeni novac trebao podijeliti na tri jednake hrpe: jednu bi trećinu trebao ostaviti sebi za plaću, drugu trećinu za održavanje župe, a posljednju trećinu poslati (nad)biskupiji. Ako je njegova trećina veća od propisane mu plaće, razliku treba poslati biskupiji, u zajednički fond, iz kojeg se onda novac šalje siromašnim župama u kojima župnici onim što dobiju ne mogu zaraditi ni plaću, ni održavati župu - objašnjava naš sugovornik. Kontrole dijeljenja i trošenja novca nema: sve ide na župnikovu savjest.
Općedruštvena korist
Osim od vjernika, Katolička se crkva, sukladno Ugovoru, financira i izravno iz državnog proračuna. Budući da Ugovorom Hrvatska “priznaje općedruštveno vrijedan rad Katoličke crkve u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju”, RH će joj, “da bi ona mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra”, mjesečno davati iz proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa. Prošle se godine radilo o 245 milijuna kuna, a ranijih je godina iznos bio veći od 300 milijuna kuna, jer je Ugovor propisao da će iznos biti 20 posto veći tijekom prvih deset godina isplate kako bi se riješilo pitanje mirovina starijeg svećenstva, koje u socijalizmu nije ni na koji način moglo uplaćivati mirovinsko osiguranje.
Netransparentnost
- Novac dobiven iz proračuna Hrvatska biskupska konferencija trebala bi dijeliti tako da jedna trećina ide za popravak i izgradnju crkvenih objekata, jedna trećina za Caritas, a jedna za siromašne župe. Međutim, raspodjela toga novca nikad nije bila do kraja transparentna - kaže naš sugovornik.
Osim toga, Crkva se financira i svojom djelatnošću koja može biti potpuno profitna, poput iznajmljivanja poslovnog prostora.
- Tada plaćamo porez kao svi ostali - kaže sugovornik.
Sljedeći važan izvor prihoda je i nemala crkvena imovina, na koju bi Crkva, prema najavama ministra Slavka Linića, trebala uskoro plaćati porez na nekretnine kao i ostali građani.
- Nije Crkvi problem porez, problem je što je velik dio crkvene imovine oduzet u prošlom režimu, a vraćeno nam je manje od 1 posto, iako je povrat, prema Ugovoru, davno trebao biti dovršen. U naravi nam se većinom vraćaju livade i šikare koje nikome ne trebaju. Naknade u novcu koje dobivamo smiješne su: za zgradu od 3000 kvadrata u centru Zagreba, s dvorištem, dobili smo 1,8 milijuna kuna ili 80 eura po četvornom metru stambenog prostora - kaže naš sugovornik.
Crkveni porez je najprihvatljiviji
Kad je Hrvatska krajem 90-ih pripremala ugovore sa Svetom Stolicom, državne i crkvene vlasti ozbiljno su raspravljale na koji će se način financirati Crkva: hoće li to biti izravno iz državnog proračuna, hoće li se financirati isključivo milodarima ili će se uvesti tzv. crkveni porez, koji svaki vjernik plaća državi, a država ga prebacuje na račun vjerske zajednice. Svako je rješenje imalo svoje pobornike, no na kraju je odlučeno da se financira izravno, sukladno broju župa. Crkveni porez mnogima je najprihvatljiviji oblik sufinanciranja, jer ga plaćaju samo vjernici, i to vjerskoj zajednici kojoj pripadaju. U Italiji taj porez iznosi 0,8 posto od ukupnog poreza na dohodak i moraju ga plaćati svi porezni obveznici. U poreznoj izjavi naznačuju žele li ga uplatiti nekoj vjerskoj zajednici koja ima sklopljen ugovor s državom ili žele novac ostaviti državi za borbu protiv siromaštva. U Njemačkoj se plaća između 8 i 10% od plaćenog poreza na dohodak, no postoji propisani minimalni i maksimalni iznos plaćanja. Crkveni porez plaćaju i Finska, Danska, Švedska, Island, Austrija i druge. U Sloveniji, Francuskoj, Litvi, Latviji i SAD-u, primjerice, crkve izravno ne primaju nikakva sredstva iz proračuna.