SVASTIKA SVAGDAŠNJA

ANALIZA DENISA KULJIŠA Ustaški pokret Ante Pavelića bio je udaljen od fašizma koliko su klape daleko od opere

Kukasti križ u Hrvatskoj prije reflektira kako postkomunisti vide nacionaliste i desničare nego ono što je desničarska i nacionalistička samodefinicija reakcionarnih pokreta iliti fašizama. Stoga i kukasti križ na Poljudu možda ima više veze s mr. Zoranom Milanovićem nego s dr. Antom Pavelićem. Nije ga, naravno, nacrtao sam Milanović, ali niknuo je na travnjaku u doba njegove vladavine i verbalnog građanskog rata koji je on započeo kad je prije dvije godine odlučio započeti idejnu diferencijaciju, ‘kulturkampf’, te umjesto na pitanja ekonomije i reforme, agitaciju usmjeriti na svjetonazorske prijepore, na ćirilične ploče, Jasenovac, Bleiburg, Vukovar i problem - neproblem izručenja Josipa Perkovića

Tko je autor kukastog križa na Poljudu? Zoran Milanović ili Ante Pavelić? Pavelić je mrtav, pa je manje sumnjiv. On od toga ne bi imao koristi, uostalom, kukasti križ uopće nije nešto što asocira na domaći fašizam i ustaški režim. Ako želiš iskazati privrženost tom vampirskom kultu, naprosto na zid napišeš slovo “U” i svi te lijepo razumiju. Grb ustaškog pokreta bila je karabinjerska bomba uokvirena posljednjim samoglasnikom ispisanim rimskim kapitelom. Kako su ustaše, protofašistička al-Qa’ida, tridesete godine prošlog stoljeća pregrmjeli u talijanskom progonstvu gdje su ih bili primili, a zatim poslali u unutarnje progonstvo na slabo nastanjeno Liparsko otočje, oni su se u Zagreb, poslije proglašenja NDH, vratili na talijanskim kamionima i u talijanskim uniformama. Na kape su prikopčali znak savojske dvorske garde (sardinijskih karabinjera) i samo mu pridodali slovo “U”.

Advokatić i politikant

Inicijal imenice koja otprilike označava isto što i TO - teritorijalna obrana - u bivšoj JNA: “pučkoustaške” jedinice bile su u K. u. K. armiji formacija “landsturma”, narodne vojske, isto što i četnici u ustroju vojske Kraljevine Jugoslavije. Svoj ominozan sadržaj to je poprimilo tek kasnije, kad su izvršeni masovni zločini u Drugom svjetskom ratu. Pavelić, ustaše i NDH nisu nikad upotrebljavali kukasti križ. Taj lijepi ukras ljudožderskih stranačkih oružanih formacija pridržali su pripadnici SS-a, a njemački Wehrmacht koristio je malteški križ, koji danas upotrebljava i Bundeswehr.

Ukratko, na prvi se pogled ne vidi nikakva veza između advokatića i politikanta, hrvatskog kvislinga dr. Ante Pavlića i nacističkog kukastog križa. Nije sigurno čak ni to da je Pavelić bio pravi fašist, a ne obični krvožedni nacionalist i kvislinški diktator, dok su njegovi sljedbenici to bili još i manje, iako su poslužili kao političko sredstvo Rima. No, rimska auxilia nije nužno morala preuzeti idejne zasade onih koji su im gospodarili... Ni rimski gladijatori nisu bili upućeni u rimsko pravo, ali im to nije smetalo da priređuju pokolje u rimskom Colosseumu.

U rezidenciji kardinala

Dvije najvažnije subverzivne grupacije angažirane kao Mussolinijeva balkanska agentura bile su ustaše, frankovci, pravaši te makedonska Vnutrena makedonska revolucionarna organizacija (VMRO), čiji je šef Ivan Vanča Mihailov organizirao atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu. Ustaše nisu imali nikakvu ulogu u tom ubojstvu, a jedina je poveznica to što je Mihailov za vrijeme okupacije živio u Zagrebu, odakle je 1944. otišao u Skoplje jer su mu Nijemci, nakon sloma Italije, ponudili da ondje formira Veliku Makedoniju. Došao je, vidio stanje, ustanovio da je Tito već formirao svoju Veliku Makedoniju od Egeja do Jadrana uključujući Solun pa se vratio u Rim gdje je mirno poživio do 1990. godine kao ideolog bugarskog antikomunizma, nesumnjivo pod zaštitom budućeg šefa CIA-e, Jamesa Jesusa Angletona. Agent američkog OSS-a iz odjela X-2 u Londonu vodio je “talijanski desk” i preuzeo je i princa Borghesea, čuvenog pomorskog komandosa, vođu fašističke milicije, koji će osnovati neofašističku stranku MSI, a zatim, 70-ih, pokušati vojni udar u Italiji. Tih prvih poratnih godina, dok je sudbina Italije još visjela na koncu jer su se politički i vojno sukobljavali komunisti dirigirani iz Beograda, Titova agentura i antikomunisti koje su regrutirale zapadne službe, Pavelić je mirno živio u rezidenciji kardinala Montinija, potonjega pape Pavla VI.

Pavelić je bio Mussolinijev čovjek i podanik savojske kraljevske kuće, s obzirom na to da je u Rimu potpisao investituru princa od Spoletta na hrvatski mistični tron i Aimone Roberto Margherita Giuseppe Torino vojvoda od Aoste u palači Quirinale ustoličen je kao kralj Tomislav II., princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina. U jednu riječ - šareno društvo motalo se tada po Rimu, ali nitko nije pokazivao nikakav afinitet za kukasti križ - znak talijanskih fašista bio je snop pruća omotan oko liktorske sjekire, kao simbol vlasti, imperium, koji su nosili pred magistratima rimske republike i Carstva.

Možda se danas čini nevažnim taj detalj oko simbola, odnosno naravi i politikološke definicije ustaškog pokreta, ali ukazanje kukastog križa kao simbola hrvatske tobožnje “refašizacije” zaslužuje nekoliko riječi ne sasvim ispraznog esejizma.

Generički, ustaški pokret potječe od frankovačkog pravaštva. Hrvatska stranka prava kreacija je gospićkog političkog fantasta Ante Starčevića, izvorno romantičarskog ilirca otočenta, koji je iz Austro-Ugarske htio izbiti nacionalnu državu kakvu je ostvarila mađarska nacija, pa je zato nastojao pridobiti ruski dvor i Napoleona III. Njegov partner Eugen Kvaternik pokušao je hrvatsku samostalnost ostvariti oružanom pobunom u Rakovici, koja je bila jedan patetični debakl, što je završio tako da su žandari pohvatali malobrojne sudionike, uglavnom ličke Srbe, pa ih postrijeljali i kao pse bacili u jarak.

Kućni zatvor za dr. Antu

Starčević je bio zanimljiv pisac, neshvaćen ideolog i priučeni učenjak koji je negirao postojanje srpske nacije (iako mu je majka bila Srpkinja). Bio je, čini se, gej (u HAZU navodno postoji fundus njegove homoerotske korespodencije, rekli su mi ljudi u HLZ). Bio je također antisemit (kao i braća Radić), ali, gotovo komično, stranku su poslije njegove smrti naslijedili Židovi dr. Josip Frank i Vladimir Sachs. Obojica na platnom spisku bečke dvorske kancelarije, jer su služili kao protuteža Hrvatsko-srpskoj koaliciji koju je pak, kao i Frana Supila, financirao beogradski dvor. Frank i Sachs požurili su poslije svršetka Prvog svjetskog rata u Rijeku k d’Annunziju da pribave kakav novac za stvaranje zajedničke političke fronte protiv jugoslavenske dinastije. Stranku je poslije toga preuzeo advokat dr. Ante Pavelić koji je nakon Radićeva ubojstva i uvođenja Šestojanuarske diktature (1929.) pobjegao u Italiju te osnovao terorističku ustašku skupinu. Talijanska ih je vlada, s obzirom na to da je bilo posve evidentno da je upravo ona sponzorirala marsejski atentat 1934., aretirala, a zatim izgnala na Lipare, dok je dr. Ante upućen u “kućni zatvor”.

Skupina desperadosa

Ukratko, ustaše su bili mala skupina desperadosa koji ne bi igrali nikakvu ulogu da su se, prilikom okupacije Zagreba, stvari odvijale onako kako je to bila planirala njemačka tajna služba, koja je izviđala teren još od konca 30-ih godina. Manje-više računali su na političku suradnju HSS-a, a za formiranje milicije predvidjeli masovno pristupanje bivših austrougarskih časnika te ljudstva iz oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije. Sve se to ostvarilo i NDH je u Zagrebu proglasio umirovljeni potpukovnik Slavko Kvaternik, koji je bio u korespodenciji s Pavelićevim sljedbenicima u bečkoj emigraciji. No, konzervativni i probritanski orijentirani Maček radije je otišao u internaciju u jasenovački logor, nego da im preda svoju stranku - iako je proglasom pozvao članstvo da bude lojalno novoj državi. On je bio politički Jugoslaven i smatrao je da je sporazumom s Cvetkovićem i princom Pavlom Karađorđevićem riješio hrvatsko pitanje - što je bilo točno, ali se rješenje u tim ratnim okolnostima nije moglo održati, pogotovo poslije pristupanja države Trojnom paktu. Zbog tog neočekivanog obrata njemačka je okupacijska uprava bila prinuđena da od Rima zatraži pripadnike marginalnog fašističkog pokreta, “ustaše u egzilu”, zapravo subverzivnu agenturu talijanske tajne službe, do zadnjeg časa internirane u otočnim logorima za prognanike. Kamioni s oko 230 ustaša “Prodornog odjela” stigli su iz Pistoje u Italiji u Zagreb tek 15. travnja.

Pavelić je okupio Sabor, a zatim ga odmah raspustio s objavom da je sam preuzeo sudbinu naroda i države u svoje sposobne ruke. Udovica Pavelićeva doglavnika i Slavkova sina “Dide” Kvaternika, Marija rođena Cvitković, opisala je (u intervju iz 1997.) kako je njezin muž, koji je s Pavelićem dvije godine proveo u zatvoru u Torinu, gdje su bili zatočeni poslije marsejskog atentata, predložio budućem Poglavniku da iskoriste priliku i, s obzirom na to da su obojica pravnici, razrade plan za ustrojstvo buduće hrvatske države te zamisle njezine temeljne zakone. Pavelić mu je mudro odgovorio: “Pusti to, kakvi zakoni, kakav plan! Moj je hodža u Sandžaku bio i sudac i učitelj i liječnik, pa je sve funkcioniralo!” Dva kamiona bandita i razni građanski karijeristi koji su se prikačili bili su mu dovoljni da formira vlast bez ideologije, tek uz mutne fantazije o rasnoj supremaciji Hrvata na Balkanu i njihovoj ulozi u stvaranju novog europskog poretka. Kojemu je NDH dala značajan doprinos u vojnom smislu - ljudstvo se masovno slalo izravno u njemačke jedinice i više legionarskih divizija Wehrmachta ustrojeno je tako da su svi oficiri i podoficiri bili Nijemci, a vojnici Hrvati. Stoga su najveće bitke protiv partizana u Bosni poprimile obrise hrvatskog građanskog rata, jer su na obje strane relativnu većinu ili znatnu manjinu vojnih snaga sačinjavali hrvatski vojnici.

Kvaternik pa Luburić

Slavko Kvaternik, naglo unaprijeđen u vojskovođu (feldmaršala) jer je uživao potporu njemačkog vojnog guvernera Hrvatske, generala Edmunda Glaise von Horstenaua, svojeg pet godina mlađeg kolege iz obavještajne grane K. u. K. Armee, nastojao je isprva kao ceremonijalni zapovjednik redovne vojske (domobranstva) očuvati legalitet unutar svoje domene, ali ta tipična iluzija europskih kolaboracionista ovdje je bila potpuno bez osnova - sam njegov sin, Eugen “Dido” Kvaternik, odmah je prišao ustašama i postao general lajtnant stranačke vojske te šef Ustaške nadzorne službe (UNS) zadužen za “konačno rješenje” židovskog i srpskog pitanja, iako mu je majka bila Židovka - Olga Frank, kći vođe obnovljenog pravaškog pokreta, dr. Josipa Franka. Slavko se žalio da je “Dido” više sin ustaškog firera, poglavnika Ante Pavelića, nego njegov vlastiti... Mora da je i majka došla do istog zaključka, jer se ubila u jesen 1941. godine. “Dido” Kvaternik djelovao je pod okriljem njemačkog ambasadora Siegfrieda Kaschea, bivšeg stranačkog funkcionera NSDAP-a, kojem se gadila austrijsko-hrvatska balkanska idila koju je feminizirani Glaise uvodio iz svoje agramerske rezidencije u Visokoj ulici. No, već 1942. oba su Pavelićeva “krilnika” došla s njim u sukob jer je zaključio da ograničavaju njegovu samovlast pa ih je prinudio da emigriraju u Bratislavu, a “Didu” zamijenio Vjekoslavom Luburićem, sitnim kriminalcem iz Ljubuškog, zapovjednikom jasenovačkog logora smrti.

Volan ostao u rukama

Slavka su u Slovačkoj zarobile američke trupe i otpravile u Jugoslaviju pa je smaknut u Zagrebu, a “Dido” je uspio emigrirati s obitelji u Argentinu. Ondje je 1961. stradao u prometnoj nesreći - iznenada mu je volan ostao u rukama otpavši s osovine. Nekoliko godina prije - točno 10. travnja 1957., na godišnjicu formiranja NDH, dakle da oko toga ne bude nikakvih nedoumica - Pavelića je ispred kuće u predgrađu Buenos Airesa ustrijelio Blagoje Jovović, četnik kojega je zavrbovala Udba. Kad se Pavelić oporavio od ranjavanja, pobjegao je u Španjolsku i ondje dobio azil, ali je umro već dvije godine kasnije pa nije bilo potrebe da se operacija ponavlja, nego je 1969. likvidiran samo Luburić, koji je Pavelića naslijedio kao vođa emigrantske centrale u Španjolskoj. Po jednoj verziji proboden je nožem kroz srce, po drugoj, roknuli su ga sjekirom, kao Đurekovića desetak godina kasnije...

Iako je ustaški režim preuzeo cijeli kulturni program banovinske administracije, poput pokretanja Hrvatske enciklopedije, koju je preuzeo Krleža i osnovao JLZ, što je zatim postao HLZ “Miroslav Krleža” (a tek je današnja Milanovićeva vlada uspjela posve upropastiti tu ustanovu ignoratskim odnosom koji, međutim, nije nikakva iznimka u njihovim nastojanjima), te kulturne aktivnosti nisu imale nikakve veze s pavelićevskom ideologijom ili politikom. Ideologije, zapravo, nije bilo, a politika je bila - politika samoubojstva, lišena svake perspektive, s obzirom na to da kolaboracija i ne može imati drukčiji karakter. Vatikan nikad nije priznao NDH. Papski nuncije cijeli rat proveo je u Beogradu, a ambasador londonske izbjegličke vlade u Rimu, čak i kad su Rim okupirale njemačke trupe. Ustaše su, dakle, bili priručni kvislinzi, seoski nacisti, rustikalni “fašisti” koji se ne mogu ni usporediti recimo s autentičnim fašistima “Legije Arhanđela Mihajla”, Željeznom gardom. U iscrpnom standardnom sveučilišnom udžbeniku o svjetskom fašizmu, hrestomatiji “Fascism Reader” (Rutledge, London - New York, 2003., ur. Aristotle A. Kallis) nekakav se hrvatski fašizam i ne spominje, jer ne postoji, s obzirom na to da ne može neka ad hoc razbojnička skupina figurirati kao epohalna politička pojava... Fašizam je, u osnovi, moderni revolucionarni pokret koji je za razliku od komunizma teško tehnički definirati. Kako nikad nije postojala neka “Crna Internacionala” sa striktnim pravilima učlanjenja (kao Kominterna sa svojiim 21 “principom lenjinizma”), a ni korpus klasičnih teorijskih djela (poput marksizma), može se tome prilaziti jedino analitički, recimo prema dosta pouzdanom tipološkom testu koji predlaže Stanley G. Pyne sa Sveučilišta Wisconsin-Madison, autor dvadeset knjiga o španjolskom fašizmu i povezanim pitanjima. On navodi tri negativna kriterija za prepoznavanje fašističkog pokreta (negacija liberalizma, komunizma i konzervativizma), četiri nužna ideološka cilja (originalna društvena tvorba, natklasna integracija društva, težnja promjeni globalnog odnosa snaga, sekularni voluntarizam) te šest stilskih obilježja (estetska struktura okupljanja, masovna mobilizacija, adoracija sile, dominacija muškog principa, idolatrija mladosti, tendencija karizmatskom vodstvu). Po tome je Pavelićev pokret udaljen od fašizma koliko i klapsko pjevanje od opere.

Generička definicija

Umberto Eco predložio je pak jednu generičku definiciju fašizma koja omogućuje da se pod taj naziv podvedu različite manifestacije, ali i ova elastična identifikacija ima neke granice, pa je pitanje bi li se ustaštvo moglo u to uvrstiti... No, činjenica da je određenje labavo danas omogućava svim ljevičarima da sve desničare bez zazora proglašavaju “fašistima”. Neokomunisti i stare komunjare kao i rentijeri propalih socijalističkih institucija stvorenih u doba komunističke vlasti, mogu se tada proglasiti “antifašistima” i legitimirati kao čuvari ljudskih prava, ljudi modernog senzibiliteta, pobornici permisivnog društva idealne jednakosti i slobode. U njihovim očima svi neprijatelji su - fašisti, kao što su u mraku sve mačke crne. A fašisti, zna se, ističu - kukasti križ. Kukasti križ u Hrvatskoj, dakle, prije reflektira to kako postkomunisti vide nacionaliste i desničare, nego ono što je desničarska i nacionalistička samodefinicija reakcionarnih pokreta iliti fašizama. Stoga i kukasti križ na Poljudu možda ima više veze s mr. Zoranom Milanovićem nego s dr. Antom Pavelićem.

Iseljavanje Srba

Nije ga, naravno, nacrtao sam Milanović, ali niknuo je na travnjaku u doba njegove vladavine i verbalnog građanskog rata koji je on započeo kad je prije dvije godine odlučio započeti idejnu diferencijaciju, “kulturkampf”, te, umjesto na pitanja ekonomije i reforme, agitaciju usmjeriti na svjetonazorske prijepore, obiteljsko zakonodavstvo, zatim na ćirilične ploče, Jasenovac, Bleiburg, Vukovar i problem - neproblem izručenja Josipa Perkovića, bivšeg šefa hrvatske Udbe. Za te dvije godine iselilo se iz Hrvatske oko 25 tisuća Srba. Otišli su u Srbiju i u BiH. Pobjegli su u strahu od promjene vlasti, iako se u doba Sanaderove hadezeovske vlade nisu iseljavali, nego useljavali, a Samostalna demokratska srpska stranka bila je dio Vladine koalicije. Hrvati su istodobno posljednjih godina pošli u masovni egzodus u zapadnu Europu. I tko onda kaže da su Srbi i Hrvati ovdje u sukobu? Potpuno su suglasni da se u Milanovićevoj Hrvatskoj ne da živjeti.

Izdvajamo