Sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe, nekadašnji fotoreporter Jutarnjeg lista, izrađuje fotografije u tehnici mokrog kolodija po receptu iz davne 1854. godine.
- Digitalna fotografija oduzela je čar i tajnovitost fotografiranju i, posebice, izradi fotografija. Dok sada, zahvaljujući digitalnim fotoaparatima, odmah vidiš što si snimio, fotografiranje na film, a još više ploču, skrivalo je u sebi tajnu jer tek si u kemijskoj kupki, tijekom postupka razvijanja i izrade fotografije, mogao vidjeti što si snimio, koliko je fotografija dobra, žmiri li objekt, gleda li u stranu ili je pobjegao iz fokusa. Mislim da su nekada fotografi, zbog složenog postupka snimanja i još složenijeg procesa izrade fotografija, bili ne samo majstori i umjetnici, nego sigurno i dobri (al)kemičari - kaže Miroslav Arbutina Arbe.
Zbog toga je u svijetu sve popularniji povratak postupcima izrade fotografija iz davne prošlosti, a svakako najintrigantniji postupak je izrada fotografija tehnikom mokrog kolodija koju je patentirao Frederic Scott Archer 1854. godine. Sisak se pridružio malobrojnim gradovima u Hrvatskoj i Europi u kojima se fotografije izrađuju postupkom mokrog kolodija, a uz to, svi zainteresirani za tu zahtjevnu, ali prije svega intrigantnu tehniku izrade fotografija, čiji su rezultati prekrasne, pomalo arhaične fotografije, velike vrijednosti i ekskluzivnosti, mogu u Sisku dobiti poduku kako se to radi.
Foto: Mate Piškor/CROPIX
Kako nas vide ribe
Ovaj ugledni sisački fotograf, koji je prije četiri godine izlagao u Francuskoj svoje fotografije iz ciklusa “Kako nas ribe vide” tijekom kulturnog predstavljanja hrvatske umjetnosti francuskoj publici, u tehniku mokrog kolodija zaljubio se prije četiri godine na radionici alternativnih fotografija u Novom Mestu.
- Vrlo složen postupak i na kraju fantastičan rezultat - egzotična fotografija, toliko su me zanijeli da svoje bavljenje fotografijom i fotografiranjem više ne vidim ni u analognoj, a kamoli u digitalnoj fotografiji. Sada me zanima analogija analogije, kako neki nazivaju alternativne tehnike izrade fotografija, jer ovdje malo toga ovisi o tehnici, a puno toga o znanju, umješnosti, umjetničkoj nadarenosti - kaže Arbe dok privezuje zaštitnu pregaču preko odjeće, kako bi nam demonstrirao pripremu, snimanje i izradu fotografije tehnikom mokrog kolodija. - Kemikalije koje upotrebljavam često su opasne i njima treba pažljivo rukovati. Isparavaju i ostavljaju tragove na odjeći i koži, a nas koji se bavimo mokrim kolodijem zovu crnoprstaši jer unatoč rukavicama, ne možemo spriječiti tamnjenje kože prstiju - otkriva nam Arbutina.
Predavač u Osijeku
Pokazuje nam fotografije koje je snimio prethodnih mjeseci, akt jedne lijepe Siščanke, portrete prijateljica Tanje i Luce, prijatelja Nikice te jednog od najpoznatijih hrvatskih fotografa Stanka Abadžića.
- Kada sam prije četiri godine ušao u avanturu zvanu mokri kolodij, bio sam jedini u Hrvatskoj, a danas nas ima četvero. Moram istaknuti Vjerana Hrpku iz Osijeka, filmskog snimatelja i predavača na Umjetničkoj akademiji u Osijeku koji svoje studente uči tajnama starih fotografskih procesa. To je i moj krajnji cilj: pokrenuti centar starih fotografskih procesa u Sisku te obilaziti gradove i predavanjima educirate sve zainteresirane za te stare fotografske tehnike. Iako centar još nije pokrenut, pozivam sve ljubitelje analogne fotografije da mi se jave, rado ću ih upoznati sa stvaranjem mokrog kolodija, ali i ostalih starih procesa izrade fotografije: vandayk, cijanotipija, kalotipija, slani print, a vjerojatno će biti i nekih drugih starih procesa - poziva Arbutina.
Priča nam o tome kako je svojim umijećem iznenadio uglednog fotografa Stanka Abadžića. - Stanku sam ispričao da u Sisku pokrećem centar za alternativnu fotografiju, odnosno da se bavim mokrim kolodijem. Zanimalo ga je kako se to radi, čuo je za tu tehniku, ali nikad nije vidio uživo kako se njome rade fotografije. Obavio sam u prostorijama Foto kluba Siscia obscura snimanje Abadžićeva portreta i izradio fotografiju. Bio je oduševljen, a ja sam uvjeren da će svi koje snimim i izradim fotografiju u tehnici mokrog kolodija biti jednako oduševljeni i htjeti ne samo nove fotografije, nego i naučiti nešto tajni iz vremena dok su fotografi bili pravi umjetnici i kemičari, ako je pretenciozno reći da su bili alkemičari. Od stakla, nešto kemikalija i crne kutije izrađivali su fotografije čije kopije nema i ne može imati nitko - ističe ovaj sisački fotograf.
Na slici: Miroslav Arbutina
Foto: Mate Piškor/CROPIX
Najveći na Balkanu
Osim izrade fotografija u alternativnim tehnikama, Arbutina se posljednjih mjeseci bavi i proizvodnjom fotoaparata. - Kada se jednom uđe u tajne mokrog kolodija i starih procesa, zahtjevi postaju sve veći i veći. Imao sam jedan fotoaparat, a sada ih imam tri za potrebe nove tehnike snimanja i izrade fotografija.
Posebno mi je drag ovaj zadnji koji sam sam napravio. Netko je jednom rekao da fotografija nikad nije dovoljno velika, pa se ni ja nisam zadovoljio formatom 18x24 centimetra, nego sam se dao u izradu aparata 30x40 centimetara. Ovaj aparat je meni poseban jer je prvi, ali ne i zadnji koji sam sam napravio i zato jer sam koristio kazete za rentgenske snimke. Ne znam je li to već netko koristio. Već sam počeo izradu panoramskog aparata formata 18x43 centimetra.
Sljedeći korak je najveći mokri kolodij na Balkanu, koji bi mogao biti veličine 100x70 centimetara. Sigurno ću ga izraditi do kraja ove godine - najavljuje Arbutina.
Kako do fotografije mokrim kolodijem
Postupak izrade fotografije počinje pripremom stakla koji najprije treba očistiti od nevidljive i vidljive prljavštine i masnoće. Potom se ploču prelijeva kolodijem, antiseptikom u koji su umiješani kalijev jodid i kalijev bromid te još neke kemikalije.
- Kada se kolodij prelijevanjem nanese na staklenu ploču, uronimo je u kupku srebrnog nitrata, kemikalije vrlo osjetljive na svjetlo. Potom se tako natopljena staklena ploča još mokra (zato se postupak zove mokri kolodij) stavlja u kazetu i fotoaparat. Upravo je mokri kolodij uveo pravu revoluciju u izradu fotografije jer umjesto pet minuta koliko su morali mirovati svi koje se snima, ekspozicija je novim postupkom smanjena na pet do deset sekundi. Nakon snimanja se ploča (sve se radi pod crvenim svjetlom) stavlja u razvijač u kojem je glavni sastojak željezni sulfat, a nakon prekidanja razvijanja, odnosno ispiranja u običnoj vodi fotografija se fiksira i dobije se polunegativ. Fiksirana ploča se pere, suši, zagrijava i lakira. Lakira se sandarak ili shelak lakom u granulama koje se tope u 96-postotnom alkoholu, a dodaje se lavandino ulje. Ne pitajte me zašto lavandino ulje. Ne znam, a znam da se upotrebljava oduvijek. Ne lakira se kistom, nego se prelijeva preko srebrenog sloja, a nakon što se fotografija osuši, pozadina se premazuje asfaltom ili crnim akril lakom i dobije se ambrotipija, jedna jedina fotografija modela, osobe, objekta, prirode, svega što si slikao - objašnjava Arbutina. ( M. Pi.)