THE PLASTIC PEOPLE OF THE UNIVERSE

Bili su najbolje čuvana glazbena tajna iza željezne zavjese: Inspirirali su Havela za povelju 77 i pokrenuli baršunastu revoluciju

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 03.12.2011. u 11:47

Rock and Roll prepun je priča o ljudima koji žele promijeniti svijet, ali jako je malo onih kojima je to doista i uspjelo. Praški art-rock veterani Plastic People of the Universe među rijetkima su kojima je pošlo za rukom promijeniti tijek povijesti, premda im to nikada nije bila namjera.

Koncerti Plastic Peoplea bili su zabranjeni ranih 1970-ih, češkoslovački tvrdolinijski komunistički režim sudio im je 1976. godine, što je inspiriralo budućeg predsjednika Vaclava Havela da pokrene Povelju 77 - disidentski pokret koji je potaknuo Baršunastu revoluciju 1989. godine. Uz politički utjecaj, Plastic People of the Universe snimili su i neke od najčudnijih albuma koje je Srednja Europa ikad imala priliku čuti. U sklopu Human Rights Film Festivala, 6. prosinca održat će svoj prvi koncert u Hrvatskoj; prilika da se njihova neobična priča još jednom ispriča.

The Plastic People of the Universe svoju su karijeru započeli 1968., nekoliko mjeseci nakon što su sovjetski tenkovi prekinuli kratki period reformi poznatih kao Praško proljeće. Vrijeme nije išlo u prilog osnivanju rock-bendova. Članove je okupio zajednički entuzijazam za Velvet Underground, izbor koji u vrijeme kad je većina čeških bendova radila obrade Beatlesa ili Mamas & Papas nije mogao biti radikalniji.

Klavijaturist The Plastic Peoplea Josef ‘Pepa’ Janíček, tih, skroman muškarac s bradom zbog koje nalikuje na bitničkog pjesnika, priča mi o onome što je uslijedilo:

Oduzeta oprema

- Naš tadašnji menadžer bio je čovjek s dobrim vezama sa službenim vladinim glazbenim organizacijama, pa nam je tako besplatno sredio pojačala i instrumente. Svejedno, negdje oko 1970. godine morali smo svirati na audiciji Odbora nadležnog za službeno registriranje bendova, a članovi Odbora odlučili su da je naša glazba isuviše uznemirujuća za mlade ljude. Uskoro su nam uzeli i opremu. Najlakši izbor tada bio je da ostanemo s tim menadžerom, ošišamo se i nabavimo neku urednu odjeću, ali mi smo krenuli drugim smjerom.

Bend je odlučio zaraditi novac za novu opremu, priključujući se brigadi drvosječa u šumi Humpolec, nekih 80 kilometara jugoistočno od Praga. Ekspedicija je bila propast, uglavnom zbog toga što su većinu novca trošili na opijanje, ali su barem prikupili dovoljno drveća za novo pojačalo.

- Nismo imali dozvolu da nastupamo kao profesionalni glazbenici, nastavlja Janíček, pa smo počeli organizirati tajne koncerte. Zakupili bismo seosku dvoranu ili krčmu za privatne zabave koje bismo koristili kao krinke za koncert.

Između 1972. i 1976. Plastic People su organizirali niz polutajnih koncerata, koji su ušli u rock’n’roll legende. Koncertne zabrane zaobilazili su tako što bi, primjerice, unajmili riječne brodove i prodavali karte za “privatne turističke ekskurzije”.

Nogometni tim Plastic People, opremljen majicama benda, znao je i zaigrati protiv seoskog vatrogasnog društva, koristeći potom dvoranu vatrogasnog društva za ‘after-party’.

Svadbe po krčmama

Najpoznatija je bila serija vjenčanih zabava koje su Plastic People organizirali u seoskim krčamama, na koje su dolazile stotine putujućih svatova.

- Vjenčanja su bila stvarna - objašnjava Janíček - naši prijatelji su se doista vjenčavali. Istina, same ceremonije su bili održane par mjeseci ranije, a mi smo ih samo koristili kao povod za koncert, tako da nije bilo mladenki u bijelim haljinama i sličnog dekora.

Free-jazz saksofonist Vratislav Brabenec pridružio se bendu 1972., glazbeno ih odvukavši u još odvažnijem smjeru.

Počeli su uglazbljivati pjesme Egona Bondya (1930. - 2007.) legendarnog underground pisca čiji su nadrealni, ikonoklastični i često zafrkantski vulgarni stihovi u formi samizdata kružili još od ranih 1950-ih.

- Vlasti su korištenje Bondyja smatrale velikom provokacijom - kaže Janíček - nisu odobravali ni kad smo pjevali na engleskom jer im se činilo da tako promoviramo dekadentnu zapadnu kulturu, ali biti povezan s ozloglašenim podzemnim intelektualcem kao što je Egon Bondy bilo je puno gore.

Većina nastupa Plastic Peoplea odvijala se u selima oko Praga, a sam čin putovanja na te koncerte tretirao se kao važno hodočašće. Martin Machovec, koji je iscrpno pisao o češkoj underground sceni 70-ih, bio je tinejdžer kad je u selu Bojanovice, u veljači 1976. godine, prisustvovao svirci Plastic Peoplea.

- Ono što je iskustvo učinilo istinski uzbuđujućim bila je činjenica da se policijska racija očekivala svaki tren. Situacija je bila takva da smo bili sretni ako je bend i dalje svirao nakon pola sata. Taj osjećaj napetosti neizmjerno je doprinio osjećaju solidarnosti koji je karakterizirao češki underground.

Koncert u Bojanovicama, kako se pokazalo, bio je i posljednji nastup Plastic Peoplea, barem na neko duže vrijeme.

Policija na svirci

- Obično su na naše koncerte dolazili policajci u uniformama i pregledavali dokumente svih prisutnih - prisjeća se Pepa Janíček - ali u Bojanovicama, policija se nikad nije pojavila. Pomislili smo: ‘Sjajno! Dozlogrdilo im je pratiti nas uokolo!’ Dva tjedna kasnije svi smo bili uhapšeni.

Većina članova benda puštena je odmah nakon ispitivanja, premda je saksofonist Vratislav Brabenec, umjetnički direktor grupe Ivan Martin Jirous, zajedno s pjesnikom Pavelom Zajíčekom i protestantskim pastorom Svatoplukom Karásekom, u listopadu 1976. godine završio na suđenju zbog javnog uznemiravanja.

Pisma prigovora

Vaclav Havel i drugi disidenti počeli su pisati pisma prigovora brojnim zapadnim intelektualcima, a slučaj Plastic Peoplea pretvorio se u međunarodno slavni slučaj. Povelja 77, koju su pokrenuli Havel i drugi vodeći intelektualci kako bi zagovarali ljudska prava, bila je direktan rezultat suđenja.

Ivan Martin Jirous onaj je koji je najviše propatio, dobivši zatvorsku kaznu od 18 mjeseci. Jirous se, naime, brzo nametnuo kao ideolog antikomunističkog undergrounda, s tezama kako je moguće razviti “ Drugu kulturu” i to tako da se izbjegavaju svi kontakti sa službeno nadgledanim mainstreamom.

Suđenje i zatvor

Štoviše, Jirous je odlazak u podzemlje smatrao jedinim stavom koji pošteni umjetnik može prigrliti u vremenu dominatne političke i ekonomska prisile, tvrdeći - u maniri koju alternativni umjetnici današnjice mogu dobro razumjeti - da je “jedan od najvećih ciljeva umjetnosti oduvijek bilo stvaranje nemira”.

Jirousova smrt 11. studenoga ove godine rezultirala je poplavom nekrologa prepunih divljenja u češkom tisku, ali je uglavnom prošla neprimijećena u svjetskim medijima što je čudan, anoniman kraj za jednog od najhrabrijih underground teoretičara našeg doba.

Suđenje je, bez sumnje, prognoziralo kraj Plastic Peopleu. Kanađanin Paul Wilson, koje je pjevao s Plasticsima tijekom njihova Velvet Underground razdoblja, uspio je prokrijumčariti Egon Bondy’s Happy Hearts Club Banned, album iz kućne radinosti, omogućivši bendu malen, ali važan kult poklonika na Zapadu.

Taj album, mračni koktel drone rocka, free jazza i gotičke psihodelije, imao je glazbene karakteristike kojima je bend ostao vjeran. Poznata je i opaska Vaclava Havela koji je njihov zvuk opisao kao “uznemirujuću magiju”, duboko ukorijenjenu u “mračnom humoru i grotesknim fantazijama”, tipičnim za praško literarno naslijeđe.

Većinu iduće dekade Ivan Jirous proveo je u zatvoru, a Vratislav Brabenec bio je prisiljen na odlazak u egzil.

- Pripadnici tajne policije posjetili su jedne noći Brabeneca kod kuće i rekli mu: ‘Sviraš saksofon? Kako ćeš svirati ako ti netko izbije zube?’ U to vrijeme Brabenec je imao malu djecu i odlučio je emigrirati u Kanadu - priča Pepa Janíček.

Karijera po kućama

Ostatak Plastic Peoplea odustao je od nastupa na javnim mjestima, ali su počeli svirati u privatnim kućama. Seoske kuće na sjeveru zemlje bile su apsurdno jeftine u to vrijeme; neke od njih su praški intelektualci ciljano kupovali kako bi tamo mogli organizirati zabave Plastic Peoplea.

- Jedna od kuća u kojoj smo svirali 1981., ubrzo nakon našeg nastupa misteriozno je izgorila - prisjeća se Janiček - bila je to najstrašnija stvar koja nam se dogodila i nakon toga prestali smo svirati na svim vrstama koncerata i ograničili se na snimanje.

Dva albuma snimljena su na seoskom imanju Vaclava Havela, a presnimavane kopije distribuirane su neslužbenim kanalima.

Slabljenje političke kontrole nakon 1987. godine ponovno je omogućilo bendu javne nastupe, pod uvjetom odbacivanja imena Plastic People. Trojka je pristala na kompromis i vratila se na javnu scenu pod imenom Pulnoc, uživajući po prvi put mainstream komercijalni uspjeh. The Plastic People povremeno su se okupljali i tijekom 1990-ih, a najslavniji je nastup bio u praškom dvorcu Hradčany kojim se 1997. obilježila 20. godišnjica Povelje 77.

Odlazak frontmena

Smrt basista i pjevača Milana Hlavse 2001., lišila je grupu karizmatičnog frontmena, premda je studijski album iz 2009. godine “ Maska za maskou” (Maska iza maske) dao naslutiti kako preostali članovi nisu ništa izgubili od svog apetita za stvaranjem ‘glazbene uznemirenosti’. Britanski pisac češkog podrijetla Tom Stoppard iskoristio je priču Plastic Peoplea kao pozadinu za svoju dramu iz 2006. “ Rock’n’ Roll”, izazvavši ponovni međunarodni interes za bend.

Danas postavu benda čine tri ključna člana iz 1970-ih, Janíček, Brabenec i violist Jiri Kabeš, kompletirani s tri nedavno regrutirana člana (gitarist Joe Karafiát, basistica Eva Turnová i bubnjar Jaroslav Jaroslav Kvasnička) koji ni sami nisu nepoznanice na češkoj underground sceni.

Skupina ‘profesora’

Kad su 4. studenoga izašli na scenu praškog kazališta Archa, izgledali su mi kao skupina smetenih sveučilišnih predavača koji su slučajno došli u pogrešnu dvoranu. To je samo pojačalo bombastičan početak i učinilo njihov psihodelični punk jazz još efektnijim.

Kako je koncert odmicao, bilo je sve jasnije kako je Vratislav Brabenec i dalje jedan od najvećih rock saksofonista svoje ili bilo koje druge generacije. Tek kad je scenu prepustio mlađim glazbenicima, koncert je pomalo izgubio na tom nisam-vjerovao-da-i-dalje-mogu-biti-tako-dobri osjećaji radosnog iznenađenja.

Četrdeset i dvije godine nakon njihovog osnutka Plastic People of the Universe zadržali su auru jednog od najvjerodostojnijih europskih bendova koje nikad niste imali priliku čuti. Njihov nastup u Močvari 6. prosinca idealna je prilika da to ispravite. (Jonathan Bousfield)

Najnovije