Za neke je riječ o “jedinstvenom fenomenu, nespecifičnom placebo-efektu”, za druge o “svecu, reinkarnaciji Isusa Krista, nepatvorenoj energiji Sunca”. Jedno je sigurno. Ime Josipa Grbavca, iscjelitelja poznatijeg pod nadimkom “Braco sa Srebrnjaka”, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Fenomen njegove karizme ispitivali su stručnjaci za rubne znanosti, zanimljiv je novinarima, a zainteresirali su se i poslovnjaci. Pjevač Boris Novković posvetio mu je i pjesmu.
Tko je, onda, taj čovjek kojega na rođendan, 23. studenog, svake godine na Srebrnjaku 1, u kući u rezidencijalnom dijelu Zagreba, pohodi desetak tisuća ljudi, izazivajući posvemašnji prometni kolaps? Čovjek koji trenuno hara Amerikom i čije seminare pohađaju tisuće sljedbenika, a velike TV kuće rade opsežne reportaže o “Hrvatu koji liječi pogledom”.
Utopio ili poletio?
Za odgovor na to pitanje potrebno se vratiti u prošlost, na početak turbulentnih devedesetih, kada je u Zagrebu, među sličnima počeo stasati kult Srebrnjaka 1. Započeo ga je sada pokojni mistik, karizmatik i osobenjak Ivica Prokić, prorok podrijetlom iz Srbije (pravim imenom Toplica) koji se 1995. utopio u Južnoafričkoj Republici na plaži Santa Lucia (obdukcija je pokazala da se utopio, no sljedbenici i dalje tvrde da ga je val poklopio i odnio prema Suncu, nakon čega je Ivica postao dio kozmičke energije).
Prokić je svoj kult temeljio na neobičnoj mješavini pojednostavljenih oblika kršćanskog misticizma, paganizma, new agea, indijske filozofije i slavnog proroka Nostradamusa. Posljednji mu je bio izravni uzor pa se u radu, baš kao i Nostradamus, služio golemim ogledalom za koje je ustvrdio da mu pomaže pri gledanju ljudskih sudbina, događaja, prošlosti i budućnosti. Prokić je objavio i desetak knjiga u kojima je pomno bilježio svoje stavove, proročanstva i svjedočanstva ljudi kojima je pomogao, a te su knjige u krugu sljedbenika dobile status relikvija, štiva par excellance, jer bi Ivica Prokić na njih uvijek pisao posvetu, svojevrstan blagoslov, tvrdeći da njihovo detaljno iščitavanje liječi i pruža pomoć. U to vrijeme Prokićevu tzv. Savezu (zapravo organizaciji ljudi okupljenih oko Prokića i njegova ureda) pridružio se i mladi ekonomist Josip Grbavac. U početku je, dok je Prokić primao nesretne i bolesne, Josip (iz nepoznatog razloga prozvan Braco) samo sjedio uz proroka, no s godinama je zauzimao sve značajnije mjesto u Savezu, a Ivica ga je proglašavao svojim nasljednikom (sljedbenici tvrde da je Ivica točno znao datum svoje smrti, zbog čega je Bracu intenzivno pripremao za preuzimanje ureda).
Prokić je bio osobenjak. Nerijetko emotivan, prema nekima čak i agresivan i vulgaran, ali svakako karizmatičan lik koji je iz dana u dan okupljao sve više sljedbenika. Novac nije uzimao niti ga tražio, a zahvaliti mu se moglo samo kupnjom cvijeća ili zlatnim nakitom. Tvrdio je, naime, da će, kad sakupi jedan kilogram zlata, stupiti u izravan kontakt sa Suncem, koje je štovao kao božanstvo jer je, kako je napisao u jednoj od svojih knjiga, komadić Sunca ušao u skočni zglob njegove noge kada je bio dijete. Do smrti je na sebi nosio oko 1,4 kilograma zlata pa su ga neki zvali “pokretnom zlatarnicom”.
Braco je “poslovanje” znatno modernizirao. Iz upotrebe je postupno izbacivao Prokićeva pomagala poput vode s glogovom granom (slavenska mitologija), Nostradamusova ogledala i sličnog. Braco je cijelu stvar okrenuo new ageu, dislocirao se od bilo koje religije i uveo liječenje pogledom. Od magistra ekonomije u odijelu, s kratkom, uredno podšišanom kosom Braco je postao mistik blaga pogleda u bijelom, s dugom kosom koja mu pada preko ramena.
Tretman kod njega traje samo tri minute, tijekom kojih Braco stoji na povišenom postolju i blagim, umirujućim pogledom obuvaća dvjestotinak ljudi u prostoriji. Pritom ne izgovara ni jednu jedinu riječ. To je jedini svijetu dosad poznati iscjelitelj kojeg ne zanima od čega boluju okupljeni, koji ne objašnjava kako radi, koji ne govori apsolutno ništa. Pa ipak, okupljeni plaču, drhte i padaju u nesvijest uvjereni da ih je dodirnula Bracina energija.
Braco potom šutke odlazi s postolja, masa se razilazi, a u prostoriju ulazi nova skupina, za što se pomno brinu organizatori. I tako svaki dan osim četvrtka, kada je za Savez neradni dan (dio Prokićeve ostavštine).
Kad je Braco na nekoj od svojih brojnih turneja, poput aktualne američke, zagrebački sljedbenici nisu zakinuti za njegovu iscjeliteljsku energiju. U prostoriji se, na plazmi, vrti videosnimka njegova pogleda koja, zađujuće, na masu ima jednak učinak kao da su se susreli s Bracom osobno. Spoj mističnog i suvremenog, rekli bismo.