Jedna od najšokantnijih činjenica vezanih uz moj film ‘ Život i smrt porno bande ’ jest to što je dobio dotaciju od sto tisuća eura od komisije za film beogradske gradske skupštine. Bilo je to 2006., kada se zalomio zaista dobar sastav komisije, u kojoj su bili Saša Radojević, moj kolega s Akademije, redatelj Dejan Zečević i još neki. Moćnici iz kinematografije tada još nisu stavili šapu na taj fond jer je bio namijenjen samo debitantima. No, kako je komisija odbila film ‘Ljubav i drugi zločini’ Stefana Arsenijevića, redatelja nagrađivanog kratkog igranog filma ‘Atorzija’, smatrajući da je on već osigurao dovoljno dotacija iz drugih fondova, izbio je skandal i čitav je natječaj skoro poništen. Poslije su promijenili komisiju kako se takve stvari više ne bi događale.
Euforične reakcije
Dok priča o nastanku svog filma, 32-godišnji Mladen Đorđević doista ne djeluje kao redatelj koji je napravio najkontroverznije ostvarenje posljednjih desetljeća na ovim prostorima. Odmjeren je, opušten, nije egzaltiran zbog hvalospjeva srpske kritike i na moje pitanje kako prima činjenicu da je “Porno banda” od mnogih tamošnjih strukovnih udruga proglašena filmom godine, gotovo me skromno podsjeća da su kvalifikacije bile puno bombastičnije: jednima je to bio najbolji film još od razdoblja u kojem su nastali filmovi Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore” i “Rane”, a drugi su potegnuli još dublje u prošlost i ustvrdili da nakon “Ko to tamo peva” nije bilo ničeg tako važnog u srpskoj kinematografiji.
Sto tisuća eura nije puno (u Hrvatskoj su taj novac dostaje tek za pripreme prije snimanja), a Đorđeviću je nedostajao i producent. Mogao je i sam obaviti taj posao, no morao je imati jamstvo banke, što nije dolazilo u obzir: kuću ili stan nije mogao založiti jer takvo nešto nije posjedovao.
Potporu je našao u produkcijskoj kući Baš Čelik, koja je realizirala “Klopku” Srđana Golubovića, jedan od najuspješnijih srpskih filmova posljednjih godina: film koji bi svatko snimao bar tri mjeseca (puno lokacija i glumaca) on je zgotovio u upola kraćem roku, međutim, kada je Baš Čelik zatražio od Ministarstva kulture 30 tisuća eura kako bi prebacio digitalno snimljeni materijal na 35-milimetarsku filmsku vrpcu, dobili su negativan odgovor.
Razlog? Poznati redatelj Goran Marković, koji je figurirao kao savjetnik ministra kulture, sugerirao je da “Porno banda” ne zavređuje prikazivanje u kinima. Neobično, jer isti je filmaš davne 1982. snimio film “Variola Vera” koji je za to razdoblje vrlo šokantno koketirao sa žanrom horora, iako ne tako radikalno kao što je to sada napravio Đorđević. Usprkos tome, “Porno banda” je prošle godine prikazana na FEST-u u digitalnom izdanju i izazvala euforiju.
Žestoke scene
Dakako, ne samo oduševljenja: Dubravka Lakić, filmska kritičarka “Politike”, negativno je ocijenila film, iako je priznala da je napustila kinodvoranu nakon samo pola sata. Vjerojatno je to bilo malo kasnije, nakon scene u kojoj transvestit, jedan od protagonista filma, mazi i ljubi konjski spolni ud u erekciji, što je lakmus-papir za strpljivost gledatelja: tko nakon toga ostane u kinu, izdržat će do kraja, a možda će biti i zadivljen hrabrošću filmaša koji su pomaknuli mnogo granica dopuštenog.
Nakon većinom pozitivnih reakcija na FEST-u Đorđević je napisao pismo ministru i još jednom zatražio novac za kinokopije, čemu je ovaj put i udovoljeno. “Život i smrt porno bande”, osuđen za kasne projekcije zbog prizora koji nisu prikladni za mladež (a ni za mnoge druge), skupio je u kinima i na domaćim festivalima oko pet tisuća gledatelja. Skromno, ali bolje nije prošao ni izvrstan antiratni film “Ordinary People”, koji je vidjelo još manje kinoposjetitelja. No, zato su strani festivali bili itekako zaintrigirani. Ne oni veliki, jer ti paze da svojim politički korektnim programima ne ugroze naklonost sponzora, no zato su manji festivali namijenjeni hororu i fantastici slali pozivnicu za pozivnicom: Đorđević je s filmom već obišao pola svijeta, dobio je odlične kritike, no to je samo početak vrlo obećavajuće turneje.
Đorđević se nikad nije uklapao u predodžbu tipičnog srpskog filmaša. Kao student režije na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti sanjario je o hororima, a ne o u Srbiji omiljenim pučkim komedijama i socijalnim dramama: u to mu je vrijeme uzor bio John Carpenter (danas puno češće spominje Japanca Takashija Miikea, ali i kultnog srpskog redatelja Jovana Jovanovića), međutim, kako se bližio kraju studija (Akademiju je upisao 1997.), postajao je sve svjesniji da stvari treba postaviti naglavce. U kratkom filmu “Živi mrtvaci”, snimljenom 2000., leševi ustaju iz groba, što je posljedica urana iz projektila kojima je NATO bombardirao Srbiju. A u “Pjeni za brijanje”, nastaloj dvije godine kasnije, nemiri na Kosovu izazivaju invaziju superžena s planeta Eroticon Six.
Kad je počeo pripremati “Život i smrt porno bande”, Đorđević je isprva htio angažirati pornoglumce, koji će bez ustezanja biti spremni na seks pred kamerama, međutim, shvatio je da će drugi zadaci za njih biti suviše zahtjevni. Znao je da ne želi poznata, “potrošena” lica i usmjerio se na one koji još na filmu nisu imali pravu šansu. Tridesetak kandidata ga je odmah odbilo kada su pažljivije pročitali tekst, a neke je redatelj sam eliminirao jer nije bio siguran da izdržati do kraja. Nakon pet mjeseci potrage uspio je formirati ekipu, a rigoroznost u odabiru pokazala se prijeko potrebnom jer se radilo i po 15 sati na dan.
Koketiranje s hororom
Rezultat je zbilja fascinantan. Priča o redatelju (izvrsni Mihajlo Jovanović), koji nikako da snimi film kakav želi pa završava kao realizator pornića, razvija se u opreci s datumima koji su na prijelazu tisućljeća potresli Srbiju: Beograd strepi od bombardiranja NATO-a, on snima porniće, a za rušenja Slobodana Miloševića njega muči napad povraćanja zbog prevelikih količina droge.
Datumi koji promiču na ekranu imaju veze s Đorđevićevom autobiografijom, a i filmovi koje junak snima za “svoju dušu” jako sliče “ranim radovima” samoga redatelja. Ipak, sličnosti prestaju kad protagonist osniva prvi pornoteatar u Srbiji i kreće na turneju po selima i manjim gradovima, a postaju neugodna fikcija kad se porno (u Srbiji to više nikoga ne zanima!) pretvara u “snuff”, ubijanje ljudi koji trebaju novac kako bi zbrinuli obitelji. Dok u hollywoodskom horor-serijalu “Hostel” takva tema koketira s ksenofobijom prema istočnoeuropskim i drugim manje poznatim zemljama, u “Porno bandi” na djelu je samorazarajuća kritičnost prema vlastitoj sredini. Tu čak i nepopravljivi narkomani imaju više morala od vlasti i policije.
Zanimalo me kako Đorđević gleda na koketiranje novog srpskog filma s hororom, koje je zaintrigiralo i međunarodnu filmsku javnost. Eto, u srpnju će na Fantastia film festivalu u Montrealu u posebnoj sekciji naslovljenoj “Subversive Serbia” biti prikazana tri srpska filma, među njima i njegov.
Umjesto takvih priznanja, Đorđević bi radije da njegova vlada ulaže u digitalna kina, kao u Španjolskoj, pa mladi filmaši ne bi morali plaćati skupo prebacivanje digitalnog materijala na filmsku vrpcu. Svjestan je da će odličan prijem “Porno bande” kod kritike (istina, više one koja objavljuje na internetu negoli u tisku) biti značajan poticaj budućim debitantima, međutim, ne može se reći da je došlo do nekog značajnog zaokreta u srpskoj kinematografiji. “Porno banda” se naprosto sretno provukla kroz prepreke koje joj je postavila državna kinematografija: u pitanju je ipak iznimka, a ne trend koji svi priželjkuju.
‘Porno je mrtav. Sada snimam svadbe i sahrane’
Da je netko drugi napravio njegov cjelovečernji prvijenac “Made in Serbia” o srpskoj pornografskoj sceni, možda bi u filmu bilo više statistika i analiza, no Đorđević se odlučio za zafrkantsku kombinaciju igranog i dokumentarnog: priču o scenaristu koji traga za pornoglumicom koja ga je opsjela isprepleo je s pravim protagonistima tog otužnog biznisa, u kojem su honorari mali i rijetki, a profesionalni uvjeti snimanja su nešto što jedva postoji. Ipak, glavni je adut “Made in Serbia” što nema sprdanja s protagonistima: jedna od glumica snima porniće kako bi namaknula novac za drva, a muž je potpuno podržava u njezinim nastupima pred kamerama iako ponekad sam nije u stanju “odglumiti” pastuha.
Da snimanje pornića nije jednostavno, Đorđević se uvjerio u prvom kontaktu sa Slobodanom Stankovićem, neprijepornim kraljem tadašnje srpske pornografije. Stanković ga je primio u svom stanu i upozorio da upravo očekuje “glumce” i “glumice”. Kada su oni stigli, videokamera je počela bilježiti “akciju”, a u jednom trenutku domaćin ju je predao svom gostu: ili se već zasitio snimanja ili je htio vidjeti kako će se mladi kolega snaći u toj situaciji. Đorđević je nedavno kontaktirao Stankovića zanimajući se kako je, na što mu je on odgovorio: “Porno je mrtav. Sada snimam svadbe i sahrane”.