Novljanin Dragutin Pagon (49) u studenom 1992. kao 25-godišnjak je zbog zaostale mine ostao bez noge dok je u polju kraj sela Bročice nadomak Novske obrađivao njivu.
Tragedija bi se možda izbjegla da je Inženjerija 125. brigade HV-a, koja je vršila plansko razminiravanje, obavijestila lokalno stanovništvo da je to područje, iako očišćeno, i dalje minski sumnjivo.
Pravi horor
Zbog invaliditeta koji mu je promijenio život Pagon je odlučio tužiti Republiku Hrvatsku koja mu, prema nepravomoćnoj presudi zagrebačkog Općinskog građanskog suda, mora isplatiti 77.060 kuna s kamatama i nadoknaditi 1459,74 eura za nabavu proteze. No to nije sve.
Presuđeno je i da Pagon plati državi čak 132.500 kuna sudskih troškova pa će u konačnici, ako presuda bude potvrđena, biti u minusu za više od 40.000 kuna.
- Da je presuđeno da mi pripada nula kuna i da ne moram platiti državi njezin trošak postupka, šutio bih, no ovako sam dotučen jer je moja invalidnost dvostruko manje vrijedna od troškova sudskog postupka.
Sreća je što sam se pomirio s invaliditetom jer je sve ovo horor. Nisam tretiran kao čovjek. Kako sam stradao? Kobnog 9. studenoga 1992. s puncem sam išao obrađivati njivu jer je to područje tada bilo razminirano. Najednom sam samo odletio u zrak i ostao bez noge.
Priznali stradavanje
Traktorom sam naišao na protutenkovsku minu zaostalu iz rata, a razminiranje oko Bročica obavljala je Inženjerija 125. brigade HV-a. Od 1999. sam u invalidskoj mirovini i vodim se kao civilna žrtva rata. Kad je područje bilo minirano, na njemu nisu odmah bile oznake, tek je poslije postavljena drvena daščica na kojoj je pisalo “mine” i oko toga je bila razvučena žuta traka - prisjetio se agonije Dragutin Pagon, bivši djelatnik INA - Naftaplina, 90-postotni invalid. U nesreći je zadobio niz ozljeda ramena, nadlaktice, podlaktice, stopala i natkoljenice te prijelom lijeve lakatne kosti, komplicirani prijelom kostiju lijevog stopala dok mu lijevu potkoljenicu nisu uspjeli spasiti. Defekti kože na lijevoj podlaktici i natkoljenici prekriveni su mu transplantiranom kožom.
O samom suđenju koje je, kako kaže, potrajalo nekoliko desetljeća, Pagon nema riječi.
- Jedva školujem jednu od dvije kćeri koja studira medicinu. Cijela invalidnina i mirovina nisu dovoljne da joj platim smještaj i studij. Htio sam otići raditi u Njemačku, no i tamo žele sto posto zdrave osobe. Mene bez noge nitko neće. Nema rješenja ni u radu na crno jer poslodavac nakon par mjeseci rada ne plati. Ne vidim svijetlu budućnost, no puncu i dalje pomažem na kobnoj njivi u poljoprivrednim radovima - dodaje Pagon.
U odgovoru na tužbu Općinsko državno odvjetništvo Zagreb u ime Republike Hrvatske priznalo je Pagonovo stradavanje, no osporavaju odgovornost i visinu tužbenog zahtjeva.
Minirano radi obrane
“Hrvatska je kraj Bročica u cilju obrane zemlje postavila minsko polje od ukupno 80 mina TMM-1. U četiri reda po 20 mina. U srpnju 1992. godine područje je razminirano uz osiguranje i kontrolni stručni rad UNPROFOR-a. Tada je uklonjeno svih 80 mina. Nije točno da je Inženjerija 125. brigade obavijestila pučanstvo da na navedenom području ne postoji nikakva opasnost od mina, već je Pagon izviješten jedino o činjenici da je minsko polje razminirano”, navodi se u odgovoru na tužbu.
Dragutin Štefinović, službenik HV-a i zapovjednik skupine za razminiravanje, objasnio je u sudnici odakle mine u polju.
- To područje nije bilo okupirano, nego minirano radi obrane Novske. Oznake nisu postavljane jer je to trebala biti tajna akcija, zbog neprijatelja. Razminiranje je izvršeno prema dokumentaciji i nije se sustavno pregledavala površina. Nismo obavještavali vlasnike kuća da je razminiranje izvršeno, ali kako smo razminiravali u blizini kuća, stanovnici su to vidjeli - posvjedočio je Štefinović.
Sud smatra da je “država počinila propust u zaštiti okoliša jer je to područje trebala označiti i dalje kao ‘minski sumnjivo’, a kako nikakvih obavijesti nije bilo, sve ranije navedeno je bilo dovoljno da Pagon stekne dojam da je to područje sigurno od mina”.
“Država je trebala obilježiti sva područja za koja se zna ili se sumnja da su minirana, da građani ne bi zalazili u njih i izlagali se opasnosti”, smatra sud koji je ipak odlučio da troškove postupka u cjelokupnom iznosu snosi Pagon.
Trošak velik jer se sudilo 25 godina
U 25 godina sudovanja smijenilo se bezbroj sudaca, a sve se moglo riješiti u nekoliko godina. U odštetnom zahtjevu tražili smo puno više od presuđenog iznosa, jer ipak su tu godine, kamate... Na kraju je Pagon dobio odštetu kao da je utuženje na samom početku. Sudovi imaju nakaradnu sudsku praksu. I još na sve, Zakon je omogućio da državni odvjetnik ima pravo na trošak kao i obični odvjetnik, pa ako je tužba primjerice na iznos od 100.000 kuna, a presuđeno je pola, obje strane snose svoje troškove. Žalba ide Županijskom sudu, a kad odradimo Vrhovni i Ustavni, ići ćemo i do Strasbourga! Zar je suđenje od 25 godina razuman rok? Nikom se nije žurilo u ovom slučaju, a sudeći po našoj praksi ni jedan sudac nikada nije snosio odgovornost zbog odugovlačenja postupka. Nažalost, ovaj maratonski proces nije usamljen slučaj - rekao je Pagonov odvjetnik i dodao da su odštetu u istom postupku potraživale i Pagonova supruga i kći.
- One nemaju pravo na odštetu jer prema obrazloženju ispada da moj klijent nije pretrpio jako naruženje i naročito teški invaliditet kad je ostao samo bez noge. Pa zar je trebao ostati bez glave - zaključuje odvjetnik.