Tragična smrt mlade Kristine Krupljan nanovo je razotkrila velike rupe u sustavu i neprovođenje zakona. Zgranuta javnost digla se na noge i utihnut će... Do sljedećeg ubojstva. O odgovornosti institucija i tome što sve karike u lancu odgovornosti moraju učiniti da se spriječe nepopravljivi ishodi razgovarali smo sa sutkinjom Visokog prekršajnog suda Brankom Žigante Živković, stručnjakinjom za obiteljsko nasilje.
Kakva je procedura za izdavanje zabrane pristupa?
- Sud, Državno odvjetništvo, sudac istrage izdaje mjeru zabrane pristupa kao procesno-pravnu mjeru opreza za zaštitu žrtve. Ako je počinitelj maloljetan, onda je u primjeni Zakon o sudovima za mladež ili Prekršajni zakon, a za punoljetne vrijedi Zakon o kaznenom postupku ili Prekršajni zakon. Dok traje postupak, maloljetniku se može propisati mjera opreza i zabrane približavanja žrtvi. Nakon što sud donese meritornu odluku može maloljetniku izreći posebnu obvezu: da se ne približava ili ne uznemirava žrtvu, a uz zavodsku odgojnu mjeru ili kaznu maloljetničkog zatvora, može se izreći takva sigurnosna mjera.
Tko je odgovoran kad počinitelj prekrši mjeru zabrane približavanja?
- Postoje pravilnici o provođenju tih mjera i one spadaju u nadležnost policije. Kada sud donese mjeru opreza, policija kontaktira žrtvu i radi se sigurnosni plan za žrtvu koji i žrtvu obavezuje na određena ponašanja. Rješenje o mjeri opreza dostavlja se i nadležnom tijelu socijalne skrbi. O postupanju okrivljenika protivno mjeri zabrane policija odmah obavještava sud.
Nažalost, neke žrtve ne shvaćaju ozbiljnost prijetnji za vlastitu sigurnost i ne poslušaju institucije koje odrade najbolje posao u cilju zaštite. Jako je važno da se žrtva tih mjera pridržava. No, i kad ih se ne pridržava, to nije isprika za nerad institucija.
Napominje se da je žrtva na sudu povlačila “iskaz” i tvrdila da odustaje od progona?
- Ne bih se izjašnjavala o konkretnom slučaju jer ne znam detalje. Moram priznati da se divim onima koji daju mišljenje bez poznavanja čitavog slučaja. Načelno, u predmetnom slučaju rekli ste da se radi o kaznenom djelu prijetnje. S obzirom na to da je žrtva bila maloljetna, onda je prema našem Kaznenom zakonu dijete i ide postupak za kazneno djelo članka 139 stavka 2 Kaznenog zakona. Znači, ne goni se po privatnoj tužbi i odustanak žrtve nije odlučan jer je naša država zauzela stav da se takva djela progone po službenoj dužnosti.
Što je presudilo ovoj tragediji?
- Gori nam crveno svjetlo jer kao društvo ne djelujemo dovoljno. Izgleda da neki drugi predmeti imaju prioritete. Za žrtvu su procesi uvijeki spori. Ne bi bilo loše da se u reformi pravosuđa razmisli o obiteljskim sudovima.
Treba znati da većina žrtava kaže da se ne boji. Žrtve, nažalost, imaju “stockholmski sindrom” i tzv. stanje zamrznutog straha, pa ne mogu donijeti dobru procjenu trebaju li se sastajati s nasilnicima ili ne, iako su takvu odluku donijele nadležne institucije. Često za nasilnike traže opravdanja. Često čujemo “tko joj je kriv što trpi, zašto ne ode, ona je kriva”.
Što može pomoći?
- Stanje će se popraviti kad počnemo u potpunosti primjenjivati Direktivu 2012/29/EU o minimalnim standardima prava, podrške i zaštite žrtava kaznenih djela, kao i Istanbulsku konvenciju koje propisuju obvezu procjene rizika za žrtvu. Osobe do 18 godina djeca i ne koristimo alate za zaštitu žrtava. Imamo nultu stopu tolerancije na nasilje, dozvoljavamo da se policija naziva pogrdnim imenima, da se ne poštuju sudske odluke.