Odgovor na pitanje iz naslova tek je na prvi pogled očigledan: jasno je, naime, da je dobro što je referendum protiv ćirilice zabranjen zato što bi njegovo raspisivanje značilo da hrvatska država formalno odobrava kriterij nacionalne neravnopravnosti.
Osim toga, samo održavanje referenduma o zabrani ćirilice u Vukovaru, neovisno o rezultatima, ozbiljno bi diskvalificiralo međunarodni položaj Republike Hrvatske.
Normalno je, stoga, da je i HDZ, čiji je predsjednik “neslužbeno” (prema njegovim vlastitim riječima) potpisao peticiju za protućirilični referendum, sada morao pozdraviti odluku Ustavnog suda prema kojoj je referendumsko pitanje neustavno.
No, ovdje se ne radi samo o specifičnom pitanju što ga je formulirao Stožer za obranu Vukovara: ovdje se radi o potencijalnoj demontaži referenduma kao specifičnog oblika političkog djelovanja, koji, u našim nedavnim primjerima, nema mnogo veze s namjerama direktne demokracije niti sa snažnijim sudjelovanjem građana u političkom životu, nego, gotovo isključivo, s promicanjem onih političkih akcija koje su previše radikalne za uobičajene kanale političkog odlučivanja.
Svi pokretači referenduma unatrag dvije godine iskoristili su referendumske mehanizme da bi artikulirali razumljivo nezadovoljstvo građana vlastima i formalnom politikom u korist prilično opasnih ciljeva.
Najpoznatiji i zasad jedini uspjeli referendum, onaj pokreta U ime obitelji, prikupio je gotovo milijun glasova na bezazlenoj paroli o zaštiti braka kao prirodnog odnosa žene i muškarca.U stvarnosti, radilo se o pokušaju da se našim sugrađanima homoseksualcima uskrate neka temeljna ljudska prava, što su Vlada i Sabor uspjeli izbjeći.
Dakle, taj referendum nije održan samo za potporu određenim vrijednostima (premda su, siguran sam, mnogi sudionici referenduma u to bili uvjereni), nego, prije svega, protiv većih prava pripadnika homoseksualne zajednice.
Uz to, protuhomoseksualnim referendumom Katolička je crkva održala prvu uspješnu pokaznu vježbu u masovnom političkom djelovanju preko laičkih katoličkih udruga.
Što su, dakle, demonstrirale dvije dosad najmasovnije referendumske akcije u Hrvatskoj? Prilično žalosnu činjenicu da se kroz referendumsko izjašnjavanje pokušavaju smanjiti građanska prava etničkih i seksualnih manjina.
Referendum se, dakle, već dvaput pokušao iskoristiti kao sredstvo jačanja prava većine nauštrb prava manjine.
Iduća funkcija dosadašnjih naših referenduma pokazuje da samo skupljanje potpisa, i politički i javni procesi vezani uz osiguravanje potpore za pojedini referendum, funkcioniraju kao model šireg političkog okupljanja oko određenih cilljeva.
Protućirilični vukovarski referendum pobudio je, nema nikakve sumnje, snažne nacionalističke osjećaje, donekle vratio međuancionalne odnose u Hrvatskoj u ozračje devedesetih godina, te učvrstio poziciju Hrvatske demokratske zajednice, koja je referendum u početku uvjetno podržavala, dok ga se nakraju nije morala formalno odreći, u nacionalno izrazito senzibiliziranom biračkom tijelu.
Referendum protiv ćirilice pomogao je zbijanju HDZ-ovih birača, učvršćivanju sve masovnijeg osjećaja da se ta stranka nalazi usred pobjedničkog momentuma, te antagoniziranju znatnog dijela javnosti protiv aktualnih vlasti.
Zanimljivo je da i sindikati pokušavaju iskoristiti svoj referendum gotovo istovjetno kao što je HDZ upotrebljavao referendum Stožera za obranu Vukovara.
Hrvatski su sindikati, kako znamo, doživjeli čitav niz teških političkih poraza. Oni dugo nisu bili kadri organizirati niti jedno autoritativno masovno okupljanje, stranka koja se uz njih pokušala vezati - Hrvatski laburisti - uglavnom je nestala s političke scene, a Vlada je uspjela provesti barem neke mjere koje su sindikati pokušali spriječiti.
I onda su sindikati izmislili referendum protiv outsourcinga, apelirajući na sentimentalnost građana prema sudbini kuharica i čistačica u školama i bolnicama.
Referendumska akcija protiv outsourcinga prikupila je, naravno, i više nego dovoljno potpisa, čime su sindikati ponovo postali relevantan politički igrač: osim toga, Vlada se povukla, pa je umjesto outsourcinga privatnim firmama najavila stvaranje mamutske državne kompanije s 24 ili 25 tisuća zaposlenih, što je jedan od grotesknijih priloga cvjetanju državnog kapitalizma u Hrvatskoj.
Sindikati su, dakle, zahvaljujući referendumu o outsourcingu nakratko reafirmirali svoju političku poziciju. O sadržaju referendumskog pitanja najbolje, međutim, svjedoči činjenica da su se i sami sindikati, u održavanju svoje nove zgrade, odlučili na outsourcing, jer je, naravno, jeftiniji.
Sada je prilično očigledno da se sindikati nisu zalagali protiv outsourcinga kao radnog modela, nego da su iskoristili sentimentalnost građana prema školskim čistačicima i kuharicama kako bi zabilježili određeni politički profit.
Isto vrijedi i za najavljeni referendum o monetizaciji autocesta: njegov cilj nije samo spriječiti koncesioniranje autocesta, nego pojačati ulogu sindikata u upravljanju velikim autocestovnim poduzećima.
Radi se o čistoj borbi za vlast nad značajnim financijskim resursima, koju bi građani trebali podržati pod egidom borbe protiv “rasprodaje Hrvatske”.
Dosadašnji referendumi u Hrvatskoj nisu, razvidno je, nikakav iskaz izravne demokracije; oni nisu proces tijekom kojega građani odgovorno odlučuju o tehničkim ili o važnim političkim pitanjima. Oni su, naprosto, platforma za pretvaranje snažnih osjećaja u političke projekte i političke odluke.
Ti su osjećaji, zasad: nacionalizam, strah od homoseksualaca, solidarnost sa siromašnim radnicama i suprotstavljanje “rasprodaji Hrvatske”.
Radi se, nažalost, o tipiziranim populisitičkim elementima, više nego podesnim za različite zloporabe. I solidarnost s radnicama, u slučaju referenduma o outsourcingu, jest populizam, jer se nitko ne želi zapitati što će biti sa školskim kuharicama i čistačicama ako država bankrotira (što sada više nije posve neizgledno ne dođe li do ozbiljnog rezanja državnih troškova): tko će im onda davati plaću i hoće li se onda zli privatni poslodavac pokazati poželjnom opcijom.
U protekle dvije godine, tijekom kojih se Hrvatska morala baviti referendumima, prilično se transparentno pokazalo da su referendumi, u našim uvjetima, vrlo loš oblik političkog odlučivanja.
Što je i logično.
Referendumi - ne samo kod nas - nužno artikuliraju trenutno, povišeno raspoloženje jednog dijela stanovništva i onda to raspoloženje pretvaraju u političke odluke s trajnim, katkad i teškim posljedicama.
Govoriti o referendumu kao čistom i autentičnom iskazu demokracije potpuno je besmisleno baš zbog njegove trenutnosti: već smo jednom napisali da bi Adolf Hitler sasvim sigurno pobijedio na svim mogućim referendumima u Njemačkoj tridesetih godina, što ni njega ni ondašnju Njemačku ne bi činilo iole više demokratskom.
Nasuprot referendumima, koji, dakle, pretvaraju momentalno političko raspoloženje u dugoročno važeće, često ekstremističke političke odluke, zemljama s nedovoljno razvijenom demokracijom nesuporedivo su prikladniji konvencionalni modeli političkog odlučivanja, jer nizom proceduralnih postupaka sprječavaju nametanje ekstremističkih rješenja. Utoliko Hrvatski sabor - štogod mi mislili o saborskim zastupnicima - predstavlja neusporedivo promišljeniji model donošenja političkih odluka od bilo kakve referendumske demokracije, koja se pokušava legitimirati izravnom voljom naroda. Zbog svega ovoga, valja se nadati da će odluka Ustavnog suda o neustavnosti protućiriličnog referenduma možda označiti početak demontaže referendumskog pokreta, koji je prije dvije godine zahvatio ovu zemlju.