Za razliku od prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića koji može biti i te kako zadovoljan činjenicom da nije osuđen na bezuvjetnu zatvorsku kaznu, Zoran Milanović zbog tog slučaja neće još dugo mirno spavati.
Mađarski je sud presudio da se s pravomoćnošću presude ona briše iz kaznene evidencije, dakle ne može se koristiti protiv Čačića, no premijera Milanovića čeka još puno glavobolja: Čačić će sačuvati svoju poziciju u Vladi, ali će se repovi tog slučaja još dugo obijati o premijerovu glavu. Premda je mađarska sutkinja zapravo prihvatila Čačićevu verziju nesreće (uvažila je da nije vozio prebrzo i da Škoda u koju je udario nije imala upaljena svjetla, te da su uvjeti na cesti bili loši), može se očekivati da će i uvjetna presuda biti povod za novu hajku na premijera Milanovića i Čačića te da će oporba i dio javnosti iskoristiti taj slučaj za novi pokušaj kompromitiranja Vlade, ali i cijele Kukuriku koalicije. Upravo će zbog toga premijer morati uložiti maksimalne napore kako bi sanirao političke i moralne posljedice prometne nesreće koju je izazvao Radimir Čačić. I to ne samo tako da primiri strasti u javnosti, nego i unutar SDP-a. Nije, naime, nikakva tajna da i dio vodećih socijaldemokrata ne dijeli mišljenje predsjednika svoje stranke da Čačić nakon uvjetne presude može ostati na svojoj funkciji u Vladi. Milanoviću to neće biti ni malo laka zadaća s obzirom na to da su posljednjih dana u vladajućoj koaliciji, ali i unutar SDP-a, svom žestinom izbili sukobi koji svjedoče o sve većim frustracijama i napetostima među vodećim političarima tih dviju stranaka.
Pusić i Jovanović
I dok su se sporovi između SDP-a i HNS-a, poput napada Vesne Pusić na ministra Željka Jovanovića ili pak sukoba prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića i ministrice zaštite okoliša Mirele Holy, mogli očekivati i ne predstavljaju posebno iznenađenje jer ni u jednoj koaliciji na svijetu nema idiličnih odnosa, čuđenje izazivaju obračuni među socijaldemokratima. Ponajprije zbog toga što je SDP ostvario najbolji izborni rezultat u povijesti i dobio masovnu potporu građana. S druge strane, javnost je uvjerena da je Zoran Milanović nesporni vođa stranke, pa u tako pozitivnom ozračju nitko nije očekivao tako snažne izljeve nezadovoljstva. Posebice ne u situaciji u kakvoj je Hrvatska. Teško je, naime, razumjeti da se u vrijeme kada se financijske i gospodarske prilike u državi dramatično pogoršavaju i kada treba grozničavo tražiti rješenja da se što prije izvuče iz krize vodeći SDP-ovci javno obračunavaju. Tako ostavljaju dojam da ih, unatoč tako teškoj ekonomskoj situaciji, jedino zanimaju njihove osobne ambicije, fotelje, utjecaj i moć.
Da unutar SDP-a postoje dublji problemi, prvi put se pokazalo na nedavnoj izbornoj konvenciji stranke, kada je više skupina i pojedinaca iskazalo snažne liderske ambicije. I kada su demonstrirali odlučnost da neće bespogovorno slijediti šefa i vodstvo stranke. Štoviše, da se neće libiti ulaziti u kojekakve političke dealove i koalicije (koje zasigurno nisu po volji predsjednika stranke, ali ni u interesu SDP-a) kako bi ostvarili svoje ciljeve i interese. Premda se još ne može govoriti o frakcijama, riječ je još uvijek o neformalnim lobijima i interesnim skupinama, ipak je jasno da dio zagrebačke organizacije SDP-a, predvođene predsjednikom gradske organizacije Davorom Bernardićem, ima ambicija izboriti za sebe posebnu poziciju u stranci koja će im osigurati maksimalnu samostalnost.
Slučaj Komadina
Znakovito je da su upravo pripadnici zagrebačke organizacije, prije svih Rajko Ostojić, Gordan Maras i Davor Bernardić, osvojili najveći broj glasova na konvenciji, dok su istodobno neki od najbližih suradnika i protegea Zorana Milanovića prošli neusporedivo slabije. Još je signifikantniji izbor Zlatka Komadine za potpredsjednika stranke. Predsjednik SDP-a prvo je, s punim pravom, odbacio Komadininu megalomansku ideju o gradnji autoceste Rijeka - Žuta Lokva, da bi potom, nakon što je Komadina pokazao da se ne može nositi s problemima u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, iznudio njegovu ostavku. Komadina se, međutim, nije pomirio s preranim otpisivanjem pa je odmah najavio kandidaturu za primorsko-goranskog župana, ali i za potpredsjednika stranke. Na opće iznenađenje dobio je više glasova od najbližih Milanovićevih suradnika, što je protumačeno kao njegova velika pobjeda, ali i ozbiljna poruka vodstvu stranke.
I kada se činilo da su ratne sjekire između Komadine i vodstva stranke ipak zakopane, izbio je novi skandal. Iz SDP-a je navodno proturena vijest da se Komadina pokušava nametnuti kao kandidat za mjesto predsjednika Sabora. Budući da je ta informacija procurila u javnost u trenutku kad se aktualni predsjednik Sabora Boris Šprem bori s teškom bolešću, to je, dakako, odmah protumačeno kao lešinarenje i bezobzirna borba za funkcije.
Komadina je reagirao iznimno oštro i grubo, a u cijelu je tu prljavu priču uvukao i predsjednika stranke optužujući “slinavce oko Milanovića” da ga pokušavaju diskreditirati i osramotiti u javnosti. Tako je iskoristio tu priliku da se obračuna prvo s predsjednikom stranke, a tek poslije toga s onima koji su ga blatili.