PORAZNI REZULTATI HRVATSKOG ŠKOLSTVA

Evo zašto su svi bolji od nas i zašto naše diplome ništa ne vrijede

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 27.05.2012. u 10:33

Priča prva. U jeku posljednje predizborne kampanje ugledam na zidu pored lokalnog dućana u lokalnom mi selu plakat jedne, sada parlamentarne stranke čiji slogan glasi: “Nećemo dopustiti da stratezi neoliberalnog kapitalizma uguše društvene i humanističke znanosti i sve ostale institucije visokoga školstva koje obrazuju misleće ljude, pokretače društvenih i političkih promjena”. Priča druga. Nedavno je u vijestima prikazan prilog na temu zakonskih reformi u znanosti i visokom obrazovanju. U sklopu priloga izjavu daje i doktorandica jednog od fakulteta društvenih znanosti koja u kameru govori kako su predložene promjene loše jer, ako se uvedu, ona će nakon doktorata morati na “burzu” umjesto da nastavi raditi na fakultetu.

Šizofreno ozračje

Ove dvije priče ilustriraju šizofrenično ozračje u kojem se u Hrvatskoj vode javne rasprave o znanosti i visokom obrazovanju. Stvara se diskurs, koji se prelio i na dnevnopolitičku scenu, da zli neoliberalni kapitalisti samo čekaju da nas podjarme kroz privatizirani sustav obrazovanja, a da je “sveta dužnost” države da svima koji dobiju diplomu u ruke osigura posao. A ako je to još i doktorat, tada se taj visoki intelektualni kapacitet ljudi s doktoratom mora upražnjavati u državnoj ustanovi, jer inače će taj intelekt iskorištavati zli neoliberalni privatnici koji ne rade za opće dobro. O tome da ne živimo niti u pravom kapitalizmu, a kamoli neoliberalnom, ni riječi. O tome da je udio privatnog kapitala u upravljačkoj i vlasničkoj strukturi visokog obrazovanja zanemariv, ni riječi. O tome da je upravo akademska zajednica ta koja je najodgovornija za svoje rezultate, ni riječi. Traži se prije svega ideološki krivac, jer sve drugo bi izložilo samu akademsku zajednicu javnoj blamaži, a možda (nažalost, samo možda) i posljedicama po one koji su najodgovorniji za takvo stanje na sveučilištima i institutima.

Stoga je uz puno vriske i cike stvoreno ozračje u kojem akademska zajednica igra ulogu sumanutog vozača auta koji juri prema provaliji s ciglom na papučici gasa, dok vozač urla kroz prozor o tome kako je super vozač, ali mu ne daju bolji auto. Zvuči nevjerojatno, ali u drugom desetljeću 21. stoljeća Hrvatska i dalje nema odgovora na pitanja poput: čemu služi (visoko) obrazovanje; što očekujemo od ulaganja u sveučilišta, fakultete, veleučilišta, institute; koja je “točka A” iz koje krećemo kao društvo i u koju “točku B” želimo stići? Nije da se na ta pitanja nije pokušalo u nekoliko navrata odgovoriti. Pokušalo se još tijekom Račanove Vlade milom, a tijekom Fuchsova ministarskog mandata i silom, no do jasnog odgovora nije se došlo. Zato je i moguće da danas imamo vozača (akademska zajednica) koji sumanuto vozi auto (visokoobrazovne institucije) trošeći pritom skupo gorivo (javne financije) da bi nas vozio iz nejasnog odredišta prema još manje jasnom cilju.

O tome koliko nam je visoko obrazovanje loše dobivamo zadnjih desetak godina signale i kroz međunarodna istraživanja i analize koje sve češće uključuju i podatke za Hrvatsku. Najnovije dolazi od međunarodne mreže sveučilišta Universitas 21, a zanimljivo je jer integrira i neka prethodna istraživanja i mjerila.

Ideološke podjele

Odabrano je 48 razvijenijih zemalja za koje je bilo dovoljno podataka. Promatrana su ulaganja u visoko obrazovanje (gorivo “auta”), regulatorni i društveni uvjeti u kojima ono djeluje (kvaliteta cesta za “vožnju”), te međunarodna povezanost visokog obrazovanja i rezultati koje ostvaruje (kvaliteta “vozača”). Rezultat je za Hrvatsku porazan - smjestili smo se na dnu ljestvice, na 44. mjestu. Sve tranzicijske zemlje su osjetno ispred nas. Prvi susjed Slovenija je 28., a zanimljivo da je nedaleka nam Austrija čak 12. Dakle, imamo se s kim natjecati u bliskom nam susjedstvu.

Svi ti rezultati nisu ništa novo za svakoga tko dulje vrijeme prati ovu tematiku. No, znatno je važnije pogledati koji su nas trendovi doveli u trenutačno stanje i što pridonosi perzistiranju tih trendova. U tu svrhu važno je shvatiti pozadinu ideoloških podjela s početka priče, pri čemu će nam poslužiti uvid u neke pokazatelje. Od 1990. do danas broj studenata društvenih područja povećao se više od tri puta, i sada ih studira gotovo 100.000, dok je iz tehničkih znanosti, druge najveće skupine studenata, porastao za manje od dva puta na trenutačno nešto više od 40.000. U relativnim brojkama, 1990. obje discipline bile su na oko 35% udjela studenata, da bi danas društvene zauzimale nevjerojatnih 52%, dok su tehničke pale na 24% (ostale discipline kreću se pojedinačno ispod 10%). Ukupan broj doktorata povećan je tri puta u odnosu na 2003. godinu, ali pritom je udio doktorata iz društvenih znanosti povećan sa 10% na 22%, dok je iz tehničkih pao sa 25% na 10% (iz ostalih područja udjeli se u prosjeku nisu bitno mijenjali). Ukratko, studiji društvenih područja proživljavaju klasičan obrazac ekonomskog “mjehura od sapunice”, koji u jednom trenutku mora prsnuti jer je ovakav rast neodrživ.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo