Ustavni sud ukinuo je Kurikulum zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama te je pokrenuo postupak za ocjenu njegove ustavnosti. S novinarkom i našom najprevođenijom književnicom Slavenkom Drakulić razgovarali smo o odluci koju su saborski zastupnici već nazvali političkom, a premijer ocijenio kulturnim ratom agresivne skupine ljudi.
Možemo li nakon ovakvog stajališta Ustavnog suda reći da živimo u sekularnoj državi?
- Formalno živimo u sekularnoj državi iako ponekad izgleda da nije tako. Pokazatelja o skladnoj suradnji crkve i države ima i previše.
Što to znači kad šefica Ustavnog suda govori da se roditeljima treba prepustiti odgovornost da samostalno odlučuju o odgoju djece?
- Kućni odgoj je važan, ne i dovoljan. Kod kuće djeca usvajaju svjetonazor i temeljne moralne vrijednosti, ali sigurno se o seksu - a pogotovo o seksualnim orijentacijama i razlikama između spola i roda - razgovara malo, nikako. Ukratko, zdravstveni odgoj je izraz potrebe u današnjem vremenu. Neznanje, ali i informacije bez konteksta, opasni su, a posljedice mogu biti pogubne, od spolnih bolesti do maloljetničkih trudnoća i neželjene djece.
Kakvi se interesi mogu kriti iza ovakve odluke?
- Sa sigurnošću se može pretpostaviti da se radi o sprezi interesa konzervativne politike i katoličke crkve , kojima je cilj postići porast nataliteta u Hrvatskoj. To po sebi nije ništa loše, no možda ipak ne pod svaku cijenu. Možda bi neke druge mjere, ekonomske i socijalne, bile primjerenije i djelotvornije od zabrane školskog predmeta. Uz to, objašnjenje Ustavnog suda je jadno, oskudno i razočaravajuće s obzirom na to da se radi o tako važnoj i utjecajnoj odluci i o tako visokoj državnoj instituciji.
Iz perspektive vaše generacije koja je ranu mladost živjela 70-ih, rekli bismo, liberalno, u duhu djece cvijeća, ali bez spolne edukacije kroz obrazovni sustav, kolika je njena važnost?
- Mi smo generacija koja je o spolnosti učila na primjeru tučka i prašnika. Zbog toga smo morali posegnuti za drugim izvorima saznanja, a to svakako nisu bili roditelji. To je i generacija široke upotrebe kontracepcijske pilule i širokog shvaćanja seksualnih sloboda. Bilo bi bolje da smo više znali, a manje učili eksperimentirajući uživo. Razlika u odnosu na mladu generaciju danas je da oni o spolnosti uče na internetu, a ne od roditelja. Tako saznaju i više nego što bi trebali i čak više nego što znaju roditelji! Baš zbog toga njima je, više nego nama, potrebno pomoći da se orijentiraju. Mislim da je to i razlog uvođenja zdravstvenog odgoja.
Istaknuli ste da nije krimen što se u demokraciji određene udruge bore za konzervativna načela, već problem nastaje kada Ustavni sud namećući volju manjine ograničava prava većine. Želite li reći da je ovom odlukom uskraćeno temeljno pravo na obrazovanje?
- Vjerojatno mislite na skupljanje potpisa za referendum o promjeni definicije braka u Ustavu. Naravno da se svatko može boriti za bilo kakvu ideju, ma kako retrogradna ili blesava bila. Za mene je puno veći problem činjenica da je referendum o heteroseksualnoj definiciji braka naišao na toliki odaziv. Zar se zbilja toliko ljudi osjeća ugroženim manjinom različite spolne orijentacije, da traže ustavnu zaštitu? Ne vjerujem. Bojim se da je ovaj zahtjev neka vrsta simboličnog čina. Živimo u vremenu egzistencijalne nesigurnosti i osjećaj ugroženosti izbija na sve moguće načine. Građani traže sigurnost, pa eto, čak i u obliku garancije da brak bude “normalan”. Međutim, odluka Ustavnog suda je privremena i nadajmo da će je sud povući. Ne možemo se vratiti na tučak i prašnike.
Vaša je prognoza da je ovaj potez Ustavnoga suda uvertira u zabranu pobačaja. Nije li apsurd to zabranjivati u zemlji gdje svaku građanku stotinjak kilometara dijeli od mjesta gdje je to dopušteno?
- Po anketama Hrvatska je među vodećim katoličkim zemljama u Europi, a poznato nam je stajalište crkve o pobačaju. Ako je crkva toliko utjecajna da nas, uz pomoć konzervativne vlasti, može odvesti u prošlost, što drugo očekivati? No posljedice takvog poteza bile bi opasne. Ne samo u smislu ukidanja prava žena na odlučivanje o svome tijelu, nego u smislu njihovog zdravlja i života. Žene ne bi trebale dopustiti mijenjanje zakona koji ih pretvara u žrtvu.