Amerikanka s hrvatskom adresom Vanessa Raney, koja je početkom tjedna u ponešto rastrojenom stanju ubola policajca u vrat, ovih dana nema previše prohtjeva. Dok je dolazila k sebi u ćeliji remetinečkog pritvora sročila je tri želje i odaslala ih nadležnim institucijama pisanim putem.
- Molim da se o mom uhićenju obavijesti moja majka. Molim da mi netko iz američke ambasade dođe u posjet. Želim stupiti u kontakt i s policajcem u Osijeku kako bih mu se ispričala.
Raney je tako napokon skončala u zagrebačkom zatvoru nakon što je mjesecima izbjegavala hrvatsko pravosuđe i ignorirala sudske pozive. I napad na policajca u mjestu Bilje dogodio se u trenutku kada je bila privođena po sudskoj tjeralici. Sada čeka zakazivanje ročišta kako bi joj se na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu napokon počelo suditi zbog prilično bizarnog ponašanja koje se može sažeti u izraz poznat iz američkih filmova - 'stalking'. Naime, potvrđena joj je optužnica za 'nametljivo ponašanje' prema Ivančici Banković-Mandić, profesorici Filozofskog fakulteta. Vanessa progoni i maltretira Ivančicu još od kraja 2015. godine, pa tužiteljstvo za nju traži 10 mjeseci uvjetnog zatvora s trogodišnjim rokom kušnje. Odnosno, takvu je kaznu tražilo dosad, no s obzirom na ovaj posljednji incident, kada je osim policajca nožem ozlijedila i samu sebe, ne treba isključiti da je čeka boravak iza rešetaka.
'On je golubu odrezao glavu'
Iako se u slučaju 40-godišnje Vanesse Raney posljednjih dana opsežno pisalo, hrvatske institucije o njoj, zapravo, znaju malo toga. U Hrvatskoj nema reguliran status stranca, pa je sredinom 2015. podnijela zahtjev za odobrenje privremenog boravka iz humanitarnih razloga, navodeći da 'strahuje od bivšeg partnera koji je zlostavlja još od 2003.'. Na to zlostavljanje uzvratila mu je 2011. kada mu je zaprijetila smrću, pa su njezino uhićenje zatražile i Sjedinjene Američke Države. No zbog neispunjavanja uvjeta - jer nije dokazala svrhu privremenog boravka u RH i jer je SOA zaključila da predstavlja opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost temeljem američkog izvješća - Raney je odbijen zahtjev. Određeno joj je protjerivanje iz Hrvatske i zabrana ulaska u zemlju u trajanju od tri godine. Umjesto da promptno napusti teritorij Hrvatske, Raney se tužbom obratila Upravnom sudu. Taj postupak još traje.
Postoji i određeni trag njezina prijavljenog boravka u zemlji. Stanovala je od srpnja do rujna 2014. u Puli, pa od studenog 2014. do lipnja 2015. u Rijeci, a od siječnja 2015. bila je u Zagrebu na tri lokacije - na Rudeškoj, Zagorskoj te Svetošimunskoj cesti. Vjerojatno strahujući od deportacije, Raney je u siječnju prošle godine zatražila i azil, no u ožujku je postupak odobrenja međunarodne zaštite obustavljen jer se u Prihvatilištu za tražitelje azila nije pojavila niti je opravdala svoj nedolazak.
Maskirana Vanessa Raney i policija u Bilju
A nakon što je početkom travnja ove godine Jutarnji list prvi objavio ispovijest očajne zagrebačke profesorice Croaticuma Ivančice Banković-Mandić, koja je opisala šokantnu agoniju što je prolazi sa svojom nekadašnjom studenticom Vanessom Raney (kod Ivančice je bila upisala kolegij Jezične vježbe II), Amerikanka s tjeralice je reagirala na svaki napisani odjeljak teksta, odbacivši sve optužbe, jednu po jednu.
- Hrvatska nije moja zemlja snova nego zemlja u kojoj se osjećam kao kod kuće. Što se tiče mog uhićenja još prošle godine u travnju, policiji je tada trebalo 18 dana da me nađu nakon što sam napustila stan u Maksimiru. U neposrednoj blizini doma, kod autobusne stanice, Ivančica me čekala u autu. Bilo je oko Uskrsa. I policija mi je došla na adresu. Čekali su me i oni. Ja sam se uspaničarila i pobjegla. Za razliku od Mandić koja me pratila samo taj put, moj bivši profesor u Americi Ozan Sula uhodio me 10 godina. Prijetio mi je ubojstvom ako ću o njemu govoriti. Tukao me pa sam i pobacila, a prijetiti mi je nastavio i kad sam napustila Ameriku jer nisam htjela prestati izvještavati na blogu o svemu što mi radi. Nisam to više mogla trpjeti, pa sam mu 2011. poslala seriju prijetećih e-mailova. Nastavio je sve do ljeta 2013. kada je, dok sam bila u Varaždinu, odrezao golubu glavu i to mi pokazao - negodovala je Raney na napise Jutarnjeg lista o njoj, odbacivši optužbe i da se dekanu fakulteta požalila na profesoricu Mandić. Raney također tvrdi i da prije 2016. profesorici nije slala pornografski sadržaj, a kamoli da joj je ikad kontaktirala djecu.
'Ma onda je draga osoba...'
- Profesoričin kućni broj je u telefonskom imeniku. Javio se neki muškarac rekavši da je netko drugi pa nisam ni znala tko se javio na telefon. Doista sam rekla da me tretirala drukčije od ostalih, ali je nisam uhodila. Što se tiče odlazaka na groblja, pa tako i gdje njezina baka počiva, nisam tamo ciljano otišla već sam fascinirana općenito umjetnošću koju groblja nude nakon što sam posjetila ono na Hvaru. Nije mi jasno zašto se Ozan Sula i profesorica Mandić smatraju mojim žrtvama jer oni i dalje žive. Nikoga nisam ubila. U Puli mi je jedna obitelj pokazala veliko srce, no ja dom nemam osim s Bogom. Kad me policija počela stalno tražiti po stanovima gdje sam živjela, stanodavci su me izbacivali jer su policajci uznemiravali i susjede radi mene - zaključila je Raney o prvom članku u Jutarnjem, kada je objavljeno da je na pik uzela profesoricu hrvatskog jezika, a zbog čega joj je kasnije dekan zabranio i ulaz na fakultet.
A nakon što je očajna profesorica u nekoliko navrata istupila u medije ne bi li konačno zaustavila beskonačne pozive i šaroliki spektar uvredljivih poruka koje joj je slala bivša studentica, Raney je uhvatila panika. Pobjegla je na istok zemlje, a gostoljubivi Slavonci, koji su se s njom družili od Osijeka pa do Kopačeva i Bilja, u njoj su, čini se, vidjeli veselu čudnovatu strankinju koja govori hrvatski i zna hrvatske pjesme i običaje. Tamo je, očito ciljano, odlučila promijeniti frizuru pa se ošišala na kratko i ofarbala u crveno. No Vanessa je i dalje je bila prepoznatljivo lice iz medija koje na jezivi način maltretira očajnu zagrebačku profesoricu i njezinu cijelu obitelj.
U Americi je dramatično uhićenje u Bilju zaprepastilo njezine prijatelje.
- Ne znam zašto su se pojedinci okomili na Vanessu, pa i mediji svi odreda. Dok se u nju ne upire prstom, ona je draga, topla i vedra osoba. Pa vi iz Hrvatske trebali biste joj biti zahvalni koliko unazad nekoliko godina promovira vašu zemlju po svijetu. Proputovala je valjda cijelu državu. Obišla je više gradova od prosječnog Hrvata. Sve manifestacije vrijedne pažnje je posjetila. A tu su i razne izložbe, degustacije hrane. Svako svoje iskustvo i oduševljenje uvijek podijeli s nama prijateljima koji smo daleko. Dijeli s nama i loša iskustva. Tako su bile i nesuglasice s nekim stanodavcima jer im je smetalo što je policija traži radi boravišne dozvole. Vanessa nije kriminalka. Imala je težak život. Tešku mladost. Bila je žrtva i bullyinga, a takve traume ostavljaju posljedice. Američki junk food za sobom povlači i pretilost, a onda i predmet podsmjehivanja. Ponovit ću samo da je Vanessa svestrana, romantična duša i jako privržena mami Gracieli kojoj će biti veliki šok ako dozna za uhićenje. Onaj video njezina privođenja na internetu je strašan. Ne mogu vjerovati da se tako usprotivila policajcima. I nožem i lupanjem nogama. Želim vjerovati da je sve to posljedica neke trenutne nepravde s kojom se u stranoj zemlji, zbog lošeg poznavanja jezika, susrela - ispričala je za Jutarnji list jedna od Vanessinih američkih prijateljica. Druga se, pak, pod dojmom situacije prisjetila veselja koji je s njom podijelila Raney kad se iz Pule u zimi 2014. preselila u Zagreb.
Tumaranje po Slavoniji
- Pojadala se da je iza nje teška godina. Bilo je to negdje pred Božić. Znate, fale joj američke tradicije. Pogotovo Halloween pa se rado maškara. Otuda sve one slike što vidite na njezinim profilima. Ona voli zabavu. A radosnom je čine male stvari poput pive s limunom koju imate i tatoo naljepnice u Čunga Lunga žvakama. Ona je dijete u duši pa nam je puna oduševljenja pokazivala isječke iz zagrebačkog Room escapea. Svakodnevicu ona pretvori u pjesmu. Nekad jasnu, nekad mutnu, a ako je ovo drugo u pitanju, onda se rodi i neki misaoni crtež - zaključila je druga Vanessina prijateljica, koja je još više ostala zaprepaštena činjenicom da su je tajne službe proglasile opasnom za nacionalnu sigurnost. Drama s početka tjedna u Bilju koju je proživio 45-godišnji policajac iz Baranje, pretrpjevši ubodne i rezne rane po licu, vratu i ruci, koje mu je nanijela Vanessa, ostavit će mu trajan biljeg i ružan podsjetnik na to da ga je rutinsko privođenje žene s tjeralice moglo stajati glave. Sreća u nesreći je da je zadobio lakše ozljede. Rekonstruirajući Vanessine zadnje dane u Baranji prije uhićenja, mještani su je vidjeli 14. svibnja oko 19 sati u Autokampu Family u Kopačevu. Pred vlasnikom kampa Belom Bak se ukazala 'totalno izgubljena i premorena'.
- Govorila je hrvatski jezik s nekim naglaskom. Tražila je prenoćište, jer toga trenutka nije imala novca za taksi da se vrati u Osijek gdje navodno studira. Rekla je da je iz Kanade. Bilo mi je žao žene pa sam joj otvorio jednu kamp-kućicu i rekao da tamo može prespavati. Ujutro smo je tražili osobne dokumente da je prijavimo, a noćenje joj nismo htjeli naplatiti. Rekla je da dokumenata nema kod sebe, ali da će doći navečer te donijeti i novac i dokumente pa joj je moja djelatnica rekla da gubitak dokumenata mora prijaviti policiji. Onda je rekla da ide do trgovine i da će se vratiti nazad - prisjetio se vlasnik kampa Bak, koji je od tada više nije vidio. Raney je potom otpješačila do Bilja. Hodala je 3,5 kilometara, došla u centar te sjela u kafić gdje je kod vlasnice lokala Ljiljane Koch naručila Oranginu.
Izgorjela joj koža
- Nije pokazivala nikakvu nervozu, a kamoli da je riječ o bolesnoj osobi. Na njoj se jedino ocrtavala vidljiva iscrpljenost. Ništa drugo neobično na njoj nije bilo. Imala je i izraubane sandale, no bila je iznimno kulturna i pristojna. Sa sobom je imala jedan fascikl prepun papira. Razgovarale smo na hrvatskom i na engleskom. Pitala me za ljekarnu kako bi si kupila nešto za kožu koja joj je izgorjela. Tražila je i bankomat da podigne novac, a ostavila mi je dvije kune bakšiša. Nakon 17 sati krenula je dalje, a tek kasnije sam čula o kome je riječ - ispričala nam je Koch, koja se kasnije sjetila da je Raney i prošle godine bila kod nje u kafiću.
Uglavnom, žena s tjeralice cijeli je dan provela u centru Bilja, otišla je i u susjednu pekarnicu gdje je kupila pecivo, a kada je krenula pješice ponovno u smjeru Kopačeva, presrela ju je policijska patrola kojoj se lažno predstavila. Policajci su je bez ikakvog pregleda i vezanja posjeli na zadnje sjedište, a onda je 300-tinjak metara dalje tijekom vožnje uslijedio horor napad. Raney je iz ruksaka izvadila nož kojim je krenula ubadati i rezati policajca na suvozačkome mjestu, a prije toga je sebe porezala po rukama. Na kraju je rastrojena žena jedva svladana, jer se opirala i udarala policajce, kojima je pomogao i mještanin Josip Lović. Tijekom cijele te drame, kada je pristigla i Hitna pomoć, frapirani mještani načuli su razgovor policajaca kako se među sobom žale što su krivo postupili i nisu je vezali i pregledali. Profesorica Mandić nakon uhićenja njezine noćne more nije skrivala olakšanje jer je teror, zbog kojeg je strahovala za svoj život i život svoje obitelji, barem privremeno prestao. Njezin telefon je utihnuo. Sve do uhićenja dnevno je primala na stotine nepovezanih poruka od kojih je većina bila uvredljivog i vulgarnog sadržaja. Jedno je sigurno - sve redom institucije su zakazale. Svi su sve znali, a nitko nije reagirao. Žena s tjeralice im je još i olakšavala da je pronađu jer je cijelo vrijeme, osim uznemiravanja profesorice mobitelom, itekako bila aktivna i na društvenim mrežama.
---------------------------------------------
Jesu li policajci pogriješili?
- Ne može se i ne smije dogoditi da naoružana osoba uđe u policijski auto. No, opet da se to tako napravilo, onda bi se pobunile udruge, zvali bi građani, novinari kao za onu gospođu na crvenom svjetlu u Osijeku i pričalo bi se o brutalnosti policije. No, tu brutalnosti nema. Tu je nulta tolerancija. Ako se radi o osobi koju se traži dugo, nemamo što razgovarati. Imamo i manjkav zakon u kojem piše da muški policajac ne smije pregledavati ženu. Ne mislim da trebamo raditi policijsku državu, ali kao policajac moram biti skeptičan prema svakome i svakome prići na oprezan način. Kod nas je problem što nemamo ni dovoljno patrola, a kamoli još da budu mješovite - istaknuo je predsjednik Sindikata policije Dubravko Jagić.