ISPLATI LI SE?

'Ako imate ideju i strast, nabavite dosta materijala i pronađite dobru lokaciju. Kupci će doći'

    AUTOR:
    • Jasmina Trstenjak

  • OBJAVLJENO:
  • 03.09.2017. u 21:29

Davor Pongračić / CROPIX

 

Pa to nije nakit. To je odjeća!” uz osmijeh prepričava neke od komentara svojih klijentica Mladen Grubić, umjetnik koji stoji iza brenda Grubić design i vlasnik zagrebačke galerije nakita smještene u ulici prepunoj nakita - Radićevoj. Već pri samom ulasku u galeriju prepunu masovnih, ekstravagantnih, metalnih ogrlica, lanaca, prstenja, ali i sitnih, nježnijih i decentnijih komada kao što su narukvice od koralja, vidi se da je klijentica dala prilično dobru usporedbu. To je odjeća. Nešto drugačije. Taj nakit ima moć. No, svaki nakit, zapravo, ima moć. Grubić to dobro zna i to je dobro isfurao. Pronašao je način, potpuno spontano, bez kovanja velikih poslovnih planova, kako na prepunom tržištu nakita (dobar dio čini i siva zona) nadživjeti modne trendove. Izdvojiti se od svih svojom filozofijom i opstati. Jednostavno je drugačiji.

Krenuo je krajem 80-ih godina, koje su bile zlatne. Prošao je boom, rat, krizu. Prošao je i razne kreativne metastaze. I ove godine slavi 30 godina u poslu s nakitom. Krenuo je kroz igru, kroz hobi (po struci je novinski izvjestitelj), a, osim u Zagrebu, sada već ima galerije nakita i u Šibeniku, dvije na Pagu i jednu na Cresu. Radi za kazališta, kostimografiju, personalizirani nakit, ima klijente iz inozemstva, a najvjerniji su mu oni ljudi koji žele biti drugačiji. Ima i odlične modele i promotore. Josipa Lisac jedna je od njih. Ona ih je, kako sam Grubić kaže, digla u najveće visine. Zahvaljujući njoj, postali su prepoznatljiviji. To više nas zanima kako netko tko izrađuje nakit iz hobija, a takvih je puno, i igra se s različitim materijalima i dizajnom, može od toga napraviti dobar posao? Legalizirati ga, prijeći iz virtuale i Facebooka u fizički poslovni prostor. Isplati li se? Je li bolje imati štand na moru? Ili možda možemo skromno krenuti od jedne galerije i od nje živjeti s jednom kolekcijom nakita od jedne vrste materijala, koju prodajemo po cijenama od, recimo, 50 do 2000 kuna? I, kad smo već kreativni, može li taj materijal biti otpad?

Pet galerija

- Da živim i radim u nekoj razvijenijoj i bogatijoj zemlji, ne bih imao potrebu imati pet galerija. Imao bih jedan kvalitetan dućan i mogao bih lagodno živjeti. A da radimo samo s kožom, primjerice, koja je odličan materijal i nije skupa, morali bis­mo imati raspon cijena nakita od 50 kuna do barem 5000 kuna da bismo se pokrivali samo s tom jednom kolekcijom - savjetuje Grubić.

On ima pet galerija koje ostvaruju više od 800.000 kuna prihoda godišnje i sedam kolekcija nakita u rasponu cijena od 70 do 3500 kuna. Sve se temelje na povijesnim razdobljima, odgovaraju svim stilovima i ukusima i nisu, kako posebno naglašava, moda. Inspiraciju za nakit pronalazi u glazbi, filmu, literaturi, ljudima koji ga okružuju i velik dio mašte mu se hrani iz bogatih povijesnih razdoblja. Originalan je. U tome je velik dio dobrog posla - biti originalan i unikatan. Prvu galeriju otvorio je na Cresu. Taj otok, uzgred, ima manje turista od Novalje, ali ima kvalitetnije turiste, no zarađuje slabije od Novalje. Tamo, naime, masa napravi veći promet. Na Cresu je kupljen prostor, dok su ostale galerije na Pagu, Šibeniku i u Zagrebu u unajmljenim prostorima. Cijeli se biznis, kaže, razvijao neplanski i spontano.

- Dogodile su se neke situacije i onda reagirate. Ili se uhvatite za to ili ne. I onda ste uporni - priča i ujedno savjetuje Grubić, koji je zatim i otvorio umjetnički obrt koji danas u sezoni okuplja desetak ljudi, a u zimskom periodu četiri do pet. Četvero je, naime, stalno zaposlenih plus studenti. To uključuje i sina Petra, koji je kroz odrastanje razvio iste afinitete i s ocem razvija nakit, te suprugu Ljiljanu, koja je zadužena za financije, stanje zaliha gotovog nakita. Koordinira rad galerija i planira izradu te pripremu komercijalnog nakita, što su veće količine za turističku sezonu, te uzorke nakita koje radnici umnožavaju. Dakle, za pet galerija potrebne su nam pametne lokacije, za početak, i još ljudi, što je dodatni trošak, uz najam i režije koje su barem 20-ak tisuća kuna. Za jednu galeriju bio bi dovoljan jedan čovjek i najam jednog prostora od 20-ak četvornih metara s troškovima od 3000 kuna, plus plaća. I nakit dostupan svima, širokog dijapazona cijena, od materijala koje volimo, koji također su velik trošak.

Davor Pongračić / CROPIX
 

Povijesni štih

Grubić je u početku eksperimentirao samo s nekolicinom materijala:

- To je bila igra. Počeo sam s glinom, keramikom, pokušao oblikovati stvari koje sam vidio, onda se to pretvorilo u neke elemente koji su bili upotrebljivi za nakit. Slagao sam ih, počeo se igrati s bojama, oblicima, reljefnim detaljima. Bilo mi je bitno da nakit nema sjaj, da bude patina i ima neki povijesni štih. Da izgleda kao da je potrošeni materijal, stara vrijednost. To je od početka bila poanta - priča.

Napravio je nekoliko kolekcija, poklonio prijateljima, proširilo se pa su krenuli prodavati nakit i na božićnim sajmovima. Reakcije su bile dobre, interes veliki, dolazili su drugi materijali, planirao se sljedeći sajam... Pojavila se i mogućnost prodaje na štandovima na moru. Jednako atraktivno kao i božićni sajmovi. Stranci, novi interesi, novi kontakti. No, odlazak na sajam je investicija. Nekada je to bilo, kaže Grubić, možda tisuću eura, a danas se radi o nekoliko tisuća eura. Primjerice, najam kućice na Zagrebačkom adventu varira od 30.000 do 90.000 kuna. Onda je počeo raditi i s kožom, kolekcije su se počele predstavljati i na tjednima kože u Zagrebu, koje su bile u sklopu modnih događanja, što je odličan marketing.

- Koža je fantastična za upotrebu, reljefna, dobra za krojenje. Super je za dizajn - kaže Grubić.

Onda je stiglo i staklo, poludrago kamenje. Što se više radilo, više se sredstava ulagalo u nabavu materijala. Napomenimo da materijali ne moraju nužno biti neke skupe i visoke vrijednosti. Danas se nakit izrađuje od papira, pleksiglasa, gume, kože, metala, konca, raznog otpada, poput, primjerice, istrošenih ribarskih mreži. Materijala, dakle, ima svuda oko nas, pa se i za jeftin novac mogu pronaći, a i besplatno.

- Kad nije bilo dovoljno sredstava i većih konkretnih zarada za investiranje u materijale, uvijek sam pronalazio izvore. Kožu sam nabavljao iz tvornica koje su proizvodile odjevne kožne predmete i koristio ostatke koje bih dobio za sitnu svotu, i to veliku količinu. Od otpada bi napravio dobar dizajn - priča Grubić.

Osim kože, koristi metalne elemente kao što su lanci ili metalne legure, unikatne komade koji se obrađuju od bakrenih ploča pa se posrebruju, poludrago kamenje, staklene perle. Njih, recimo, koristi za elizabetansku i baroknu kolekciju, a nabavlja ih u Italiji. Ostatak materijala može se nabaviti u Hrvatskoj od uvoznika repromaterijala i gotovog nakita, te u Sloveniji.

Zalihe materijala

Valja napomenuti da materijale, ako smo uporni i hobi pokušamo pretvoriti u ozbiljniji posao od kojeg živimo, moramo nabavljati na dulji period, odnosno u većim količinama, jer izvori imaju ponudu dva, tri puta godišnje. Potrošnja materijala je individualna, a cijene šarolike. Tako je 100 metara kože 30 eura (Grubić kupi nekoliko kilometara). Lanci se kupuju po metraži, nekada i po kilogramu, a ovisno o kvaliteti, metar lanca se kreće od tri eura naviše. Staklene perle se prodaju po kilogramima, a kilogram stoji 40 eura. To je materijal kojeg nema u Hrvatskoj i uvozi se iz Italije. Venecijanski kristal je skuplji i on je 60 eura po kilogramu. Ovisno o kvaliteti, poludrago kamenje je od tri eura naviše, recimo niska, ili se prodaje po kilogramu, kada cijene kreće od 200 eura.

- Mi biramo jeftiniji materijal jer imamo rješenje i dizajn. I s jeftinijim materijalima se može postići jednako moćan komad nakita i viša cijena. U dizajnu je izazov ni od čega napraviti nešto - smatra Grubić, koji u vlastitim galerijama izlaže svoje radove, a ima i brojne partnere u Hrvatskoj. Zbog toga je možda malo specifičan po pitanju potrošnje materijala jer na njega godišnje potroši između 100 i 200 tisuća kuna. Tu su i razni alati, repromaterijal, kopče, žice, stoperi, sajle, što mu je trošak od još oko 3000 kuna mjesečno. Stres mu je, kako sam priznaje, ako je ograničen. Ako mu je materijal dobar, kupit će sve što je u ponudi. Neki materijali traju i dvije godine, no uvijek se pojave novi, pa se neplanski investira još ili se nadopunjuje zaliha. Nekada se nabavlja i veća količina jer se ne zna hoće li se ponovno taj materijal pojaviti na tržištu.

- Imam ga dovoljno da bih mogao raditi još nekoliko godina. Želim u svako doba imati sve u ponudi, da mogu napraviti klijentima ono što žele - objašnjava Grubić koji jednaku važnost pridaje i minimalizmu i masovnijem nakitu. Postići će, kaže, isti efekt jer sve ovisi o osobnosti, stilu, nosivosti. No, napominje da je prilagodba kupovnoj moći jako važna.

Davor Pongračić / CROPIX
 

Odgajanje publike

- Stalno se moramo prilagođavati standardu, publici, najmlađima koji eksperimentiraju i kojima se želimo približiti na neki način kao kroz odgoj u izgradnji vlastitog stila. Da im nije odgoj ulica ili serija ili ono što su vidjeli u nekom magazinu. Mi im se prilagodimo i cijenom, koja se kreće od 50 do 1500 kuna u jednoj kolekciji - kaže Grubić, koji radi s inozemstvom, a imaju i partnere s kojima imaju komisionu prodaju.

To se može pokazati isplativim jer se od zaliha koje se na kraju ljeta vrate napravi redizajn. Isplativo je i to što se kao umjetnički obrt često javlja na razne natječaje kojim se može olakšati dio poslovanja i redovito dobiva sredstva za unapređenje prodaje i za marketing. Odobravaju se, naime, sredstva od 10 do 30 tisuća kuna ili od 10 do 50 tisuća kuna. Što se tiče promocije, iznajmljivanje nakita za snimanje raznih editorijala ili modna događanja samo su neki od načina reklamiranja. Grubić dobiva pozivnice iz cijelog svijeta za modne evente, ali kaže da za to trebaju ogromna sredstva, a on radije bira investirati u materijal. Podržava i zdravu konkurenciju, ali primjećuje da ima jako puno sive zone i smeta mu nepravda. Volio bi, kaže, da svi rade po istim uvjetima, a usput i ima savjet za sve koji dolaze na tržište.

- Svatko novi tko dolazi na rulet mora stajati iza toga što je napravio, mora postojati zanos, entuzijazam, strast, upornost. Meni nisu strast jahte i automobili, nego materijali za nakit - napominje Grubić te upozorava da se trendovi prodaje u turizmu mijenjaju i bilo bi bolje kada bi kvalitetnu ponudu slijedila kvaliteta turista. No, na to treba utjecati država, umjesto da prebrojava ulazak i izlazak turista.

Dakle, možda možemo otvoriti galeriju, izložiti u njoj svoj unikatni nakit, možemo i zaraditi, pogotovo ljeti, možda osvojiti svojim nakitom i neku poznatu osobu koja će nam napraviti dobar marketing... Možemo svašta ako znamo tko nam je ciljana publika, ako smo drugačiji od drugih, ako smo pronašli sredstva za financiranje... Samo treba kocku baciti.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo