Jedna od najvećih političkih fantazija u posljednje vrijeme, po mnogočemu ustvari politička kletva, jest prognoza o povratku Zorana Milanovića u najviše sfere državne vlasti, i to na položaj na koji se ne dolazi samo inženjeringom, nego stvar treba biti i te kako utemeljena jer na kraju prolazi ili pada na ispitu kod glasača. Bez milijun glasova, dok je ovakvog izbornog sustava, nitko ne može postati predsjednikom Republike.
Glasine o Milanoviću kao mogućem novom “milijunašu” pojačavaju se kako raste, recimo to najblaže moguće, izostanak oduševljenja, prvo dosadašnjim mandatom izabrane predsjednice iz suprotnoga političkog tabora i, drugo, kako se smanjuju očekivanja i od Milanovićeva nasljednika u stranci (Bernardića) i od čovjeka koji je danas na nekad Milanovićevu poslu (Plenkovića).
Politika bez sadržaja
Ispiranje politike od stava, strasti i sadržaja, taj proces kod dijela javnosti, a posebno na ljevici, pojačava potrebu za kandidatima s više temperamenta, s boljim govorničkim kapacitetima, koji spremnije ulaze u sukobe, efektno kroz njih prolaze, koji se izjašnjavaju, nastupaju i djeluju izravnije. Samo kroz jedne naočale gledano, takav je političar Zoran Milanović i zbog toga o njemu kao alternativi sad maštaju i neki koji nikad nisu, a vjerojatno nikad u budućnosti i ne bi za njega doista glasali. Upravo je nevjerojatan portfelj Milanovićevih sukoba, upaljenih misli, divljih polemika, naciljanih neprijatelja, proizvedenih problema. To što je po pojavi suprotan najisturenijim vinovnicima današnje politike stavlja ga u, od njega samoga inače ni čim zaslužen, prostor ponovnog razmatranja za neke važne javne funkcije.
Potpuno nevidljivog, neaktivnog, neopredijeljenog u odnosu na sve trenutačne velike javne dileme, Zorana Milanovića (možda baš zato) nastoji se predstaviti kao političara za bližu budućnost.
Zašto je to tako i je li to baš tako?
Jedino su loše izvedbe svih trenutačnih obavljača najviših državnih i stranačkih dužnosti ono što donekle ide u prilog Milanoviću, ali zato sve ostalo usmjerava prema završnom dojmu o njemu kao brzom, ishitrenom, slabodomišljenom izboru za lijevog izazivača, kao novoj, šarenoj dudi varalici hrvatske politike, kao utješnoj intrigici za zabavu u doba teške političke dosade.
Zoran Milanović kao kandidat za kandidata za eventualnu kandidaturu za predsjednika Republike je nešto kao Ivo Lolo Ribar na Črnomercu - svi o tome pričaju, a nitko zapravo ne vidi smisao.
Ropotarnica politike
U nas se u politici rješenja i zamjene često pokušavaju naći u ormaru ostavljene političke robe. Iako su jednom realizirani političari u ovako nerazvijenim demokracijama rijetko osobe s obnovljivim unutarnjim izvorima energije i potencijala, svejedno se pri svakoj krizi neke stranke, određene političke opcije, svake pojedine vlade, neke druge institucije, spas prvo traži po političarskim odlagalištima.
Pomisao da uvijek postoji neki ćaća koji se vraća depresivni je obrazac koji prirodno izlazi iz ovakve opće slike politike: one koja se ne mijenja, nego samo izmjenjuje, koja ne inovira, ne prati vrijeme, koja ne voli reforme, koja ne podnosi ljude koji bi restaurirali sistem, nego bi se samo, manje ili više uspješno, u njega uklopili, politike koja ne stvara nego troši, koja ne otvara radna mjesta nego stalno otvara nove prilike za političko kadroviranje, što pojačava beznađe.
Milanović je samo nešto malo drčniji i malo zabavniji izdanak istog tog metiljavog hrvatskog klijentelizma i ništa puno više od toga.
Da je novi, još bi se i provukao, no s obzirom na to da je većini građana i te kako poznat i pročitan, minimalni su njegovi izgledi u bilo kakvoj općenacionalnoj izbornoj utakmici.
Petrovu veće šanse
Zoran Milanović, čak i ako se zaista kandidira, objektivno nema šanse postati novi hrvatski predsjednik. Čak neki drugi pretpostavljeni kandidati oporbe, poput Bože Petrova, imaju veće izglede od njega.
A evo i zašto.
U startu se postavlja pitanje motiva eventualne Milanovićeve kandidature. Krenimo od idealističkoga: recimo da bi se Milanović natjecao jer vjeruje kako su sad kompromitirane vrijednosti za koje se, kao, on osobno politički zauzima i jer smatra kako i dalje ima takav utjecaj i snagu da okupi glasače s istim kompleksom, one koji u ovom času ne vide nikoga na ljevici tko ih adekvatno zastupa.
S uvjerljivošću tog motiva Milanović ima barem dva problema. Prvi je što se potpuno povukao iz javnosti i politike i ne želi se ni oko čega osobno izlagati, ne iznosi stavove, ne ulazi u polemike, čuva se i štedi, nešto kao Dražen Budiša nakon svih razočaranja u HSLS-u i politici. Dok on šuti, međutim, drugi se pozicioniraju. A drugi je problem s ovim motivom to što je i prije, slabom politikom zbog koje je i propao na toliko uzastopnih izbora, Milanović izgubio karakter političara kojega bi krasili čvrstina, principi i nepopustljivost.
Slabi argumenti
Kao s drugim potencijalnim motivom već se barata s onim stranačkim - njegovim navodnim dogovorom s Bernardićevim SDP-om, no to bi, pak, podrazumijevalo da SDP kao cjelina postoji jer teško može uspjeti i najbolji kandidat koji bi, recimo, izašao samo s podrškom Davora Bernardića ili bi ga suportirali Maras i Glavašević ili bi mu malo vjetra u jedra dao, recimo, Ranko Ostojić. Uostalom, da bi motiv mogućeg isticanja Milanovića na predsjedničkim izborima bila pobjeda i snaženje SDP-a, to bi prije svega trebalo podrazumijevati da je SDP općenito postavljen tako da pobijedi na bilo kojim izborima, što sad vrlo jasno vidimo da nije. Da je to bila ideja sa SDP-om, ne bi na čelo stranke bio instaliran Bernardić. K tome, da ima ikakvih suvislih planova sa SDP-om za bližu budućnost, ruku na srce, ne bi nad strankom i dalje lebdio duh Zorana Milanovića.
Sljedeći mogući motiv vrlo je snažan, ali on nije u rukama ni Milanovića, ni SDP-a, nego bi to bio motiv onih silno zainteresiranih za to da ne dođe do promjene vlasti na Pantovčaku. Isticanjem Milanovića kao izazivača i guranjem njega u tu izbornu utakmicu pojačavaju se izgledi predsjednice da zadrži mandat više nego da se, sa strane ljevice, u utrku gurne manje razotkriven, manje očekivan suparnik i netko koga se teže da isprovocirati. Milanovićeva nesnošljivost prema Kolindi Grabar-Kitarović, mjerljiva možda jedino s Plenkovićevom nesnošljivošću prema njoj ili njenom prema obojici, faktor je koji bi, kako bi vrijeme kampanje odmicalo, teško mogao raditi u Milanovićevu korist: ljudi u pravilu ne vole iživljavanje, posebno ne iživljavanje na ženama. Milanović bi si tu teško mogao pomoći.
I posljednji je motiv baš osoban - Milanovićev, egzistencijalni motiv. Iako se stalno nešto priča o njegovu novom konzultantskom poslu, navodnim gustim rasporedima dalekih putovanja i raznim velikim obavljanjima, još nema konkretnijih tragova koji bi pokazali da se nekadašnji premijer nešto posebno dobro snašao, da je naročito tražen u poslovnom svijetu, da ima perspektivu i da stoga može mirno spavati. Više to izgleda kao da ga, dok se eventualno opet ne snađe u politici, malo za sobom šlepa njegov prijatelj Kotromanović. U tako maglovitom doživljaju Milanovićeve nove karijere lako je pomisliti kako mu je reaktivacija u politici ustvari životni izlaz, a ne politički poriv. To onda također nije motiv koji bi bio naročito vrednovan.
Uostalom, Milanovića ovdje ometaju i njegove vlastite riječi. Omalovažavajući sadašnju predsjednicu, narugao se, barem jednom, i njezinu karijernom izboru: “Nije mi jasno zašto Grabar-Kitarović sa 46 godina traži ceremonijalni posao, a ne posao u izvršnoj vlasti”.
Nije se tu zaustavio nego je pojačao svoj prezir prema predsjedničkoj funkciji riječima: “Netko me oslovio kao predsjednika države, ali ja to nisam i nikada neću biti. Predsjednika treba uvažavati, ali on ima simboličnu ulogu”.
Kako će čovjek koji je nedavno govorio da je predsjedničko mjesto tegla s fikusom najednom objasniti da je to, sad baš naprotiv, ključan politički punkt s kojega se mogu pokrenuti promjene?
Nema kapaciteta
Na tom tragu postoji još jedan dodatni potencijalni motiv, a to bi bila osveta sadašnjoj predsjednici koja se bila prilično angažirala, a i dosta je pridonijela ubrzavanju kraja Milanovićeve karijere na čelu Vlade i poslije SDP-a, no i to je opet niska razina motivacije za koju nije realno da bi bila dočekana oduševljenjem glasača.
Milanović ne bi mogao računati na pobjedu koja bi došla na valu masovnijeg protestnog glasanja protiv predsjednice, pa onda indirektno protiv Vlade, premijera i HDZ-a. Od toga bi mogao profitirati jedino netko tko je u međuvremenu isušio vlastito jezero gnjevnih, protestnih glasača, a SDP, bez kojega Milanović nema što tražiti na izborima, to sasvim sigurno nije i procesi sugeriraju da neće niti biti do kraja 2019. kada bi se trebali održati predsjednički izbori.
Nakon krize motiva moramo navesti, makar i dosta očite, nedostatke kapaciteta za tu novu državnu funkciju.
Milanović je sve više nego šef države s ograničenim ovlastima. Prije svega, on je političar previsokog stupnja isključivosti i antagonizacije, praktično je nezamislivo da bi imao konstruktivan odnos s bilo kojom vladom, zdesna ili slijeva. Njegov je cinizam nespojiv s potrebom da predsjednik države bude okupljač, i to bitno više od sadašnje predsjednice, da uzgaja prostor dijaloga u društvu, pokreće budućnosne teme, nesvadljivo putuje svijetom otvarajući vrata Hrvatskoj. K tome, bez obzira na sužene ovlasti, predsjednička je funkcija radno visokointenzivna, tu je mnogo protokola i drugih obaveza koje zahtijevaju disciplinu i visok radni kapacitet, što je bio jedan od većih Milanovićevih problema dok je bio premijer.
Problem su za Milanovića i veličine njegovih kišobrana, i to dva kišobrana.
Prvi je onaj pod koji bi stali partneri koji bi mu podržali eventualnu kandidaturu.
I drugi je kišobran ispod kojega su sve moguće skupine glasača. Mogao bi imati problem s oba. U ovom se trenutku bilo kakvo ujedinjenje opozicije oko bilo čega čini sasvim nemogućim. Stari su savezi razbijeni (HNS je sad uz HDZ), sam SDP je razjedinjen kao nikada dosad, HSS je B(e)ljak, a radikalnija ljevica s većim podozrenjem gleda na SDP, nego na HDZ.
Fiksacije ga nadživjele
Slično je i s glasačima: ne vidimo što bi se to trebalo dogoditi da baš Milanović bude taj koji bi stabilizirao dezorijentirane glasače ljevice, po centru je gužva i mogao bi imati dosta konkurenata, a desno, uz sve napore koje je, mora mu se priznati, ulagao, ipak i dalje nema što tražiti.
Milanović usto nije političar koji će u vremenu povećanih tenzija sa susjedima impresionirati vlastitim političkim vezama i prečicama, taktom ili diplomatskom umješnošću. Nije ni netko tko bi, čak i da se s njim disciplinirano radi, izdržao dugu kampanju s pozitivnim tonom, bez pokazivanja vidljivih znakova ogorčenja, zajedljivosti, političke ljubomore i općeg pesimizma.
Na kraju, ključno, nije ni netko tko bi glasačima mogao jednostavno izložiti vlastitu političku poziciju i političku ostavštinu. Sve njegove fiksacije nadživjele su ga: nije demontirao Bandića, posljedično ni Bernardića, Rajko Ostojić i Zlatko Komadina i dalje su s visokim utjecajem u SDP-u, očito nije dubinski reformirao stranku, ni programski ni personalno, nije ostavio društvu na pamćenje nijedan veliki sistemski pothvat (osim možda novoga zagrebačkog aerodroma, što je ipak više skandal nego privilegij), a očito je da se nije usudio niti znao uhvatiti ukoštac ni s kritičnim problemima hrvatskoga gospodarstva.
“Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ne pamte ni po čemu”, lijepo je jednom rekao Milanović.
Želja je legitimna i ostvariva. No, u Milanovićevu slučaju, na njegovu žalost, nije ispunjena.
I te kako ga se pamti. U tome i jest njegov problem.