PURGERSKI INAT

Boris Dežulović: Zagrepčani nisu kamenovali gay pride samo da napakoste Splitu

    AUTOR:
    • Boris Dežulović

  • OBJAVLJENO:
  • 20.06.2011. u 21:31

Ante Čizmić / CROPIX

Da je gay-pride održan najprije u Zagrebu, pa tek onda u Splitu, vidjeli biste vi onda što je Split. A bogami i što je Zagreb

Čudo je mržnja, svašta su ljudi u stanju napraviti pokretani kerozinom mržnje. Purgeri, recimo. Toliko Zagrepčani mrze splitske blitvare da su u stanju organizirati čitavu jednu veliku gay-paradu, pet hiljada homoseksualaca i homosimpatizera u stanju su oni okupiti da usred grada marširaju, pjevaju, grle se i božeprosti ljube u usta, bez ijednog jedinog incidenta, samo da napakoste Splićanima što su se, eto, sedam dana ranije osramotili pred svijetom. Da svi sad mogu govoriti kako je Split ksenofobična septička jama, a Zagreb civiliziran europski grad, širok, otvoren i prozračan.

Nitko niti kamen da baci na pedere! Nijedan transparent, nijedna boca, nijedan Molotovljev koktel, nijedna petarda, nijedna ručna bomba, nijedan mrtav, nijedan ranjen. Nego još i plješću. Plješću! Pet hiljada pedera šeta im centrom grada, a Zagrepčani mašu i aplaudiraju, kao da im trgom jaše Slavko Kvaternik na bijelome konju, a ne homoseksualac na homoseksualcu. I točno im na licima vidiš kako se rugaju Splićanima. Bad Blue Boysi se prerušili u građane, posjedali po štekatima, gutaju knedle i plješću gay-paradi!

Sve se u Zagrepčanima bori protiv toga, vidiš kako svaki mišić pruža golemi otpor u pokušaju da udari dlanom o dlan ili mahne rukom prema povorci, krive im se usta u facijalnom grču dok namještaju smješak, teče im znoj niz čelo u titanskom naporu da doviknu “bravo!”, ali ne daju se, plješću nekako, mašu, smiju se i odobravaju. Samo da zajebu Splićane. Ukočili se Zagrepčani od muskulfibera, evo već puna tri dana piju andole, svaki mišić ih boli, stenju, a uživaju. Čudo je mržnja.

Poluotok mira, ljubavi i suživota

Tako će Splićani, jer ne postoji drugoga razumnog tumačenja, objasniti ono što se u subotu dogodilo u Zagrebu. Tako će to objasniti jer je to način na koji funkcionira njihov svijet. Što bi drugo, naime, Zagrepčanina, heteroseksualnog Hrvata katolika, natjeralo da bude pristojan i civiliziran, osim monumentalne mržnje prema Dalmatincima? Koju drugu ambiciju on u cijelom svom životu ima osim da u novinama čita kako je Zagreb u nečemu bolji od Splita? Pa makar se i sam, ako treba, uvukao u tijesnu ružičastu majicu i stao u pederski četverored.

Nisu toj glupavoj samoobrani odoljeli ni mnogi takozvani splitski intelektualci, koji su se najprije cijeli tjedan upinjali dokazati kako portreti primata s Rive nisu prava slika Splita, i kako Split nije grad-slučaj, da bi sad cijeli tjedan dokazivali kako prizori s Trga Bana Jelačića nisu prava slika Zagreba. Više je u Zagrebu napada na homoseksualce i pripadnike manjina nego u Splitu, Torcida su Trešnjevački mališani prema Bad Blue Boysima, zaboravilo se sad kako je bilo u Zagrebu na prvom Gay Prideu.

Osim toga, na zagrebačkoj je kaj-paradi bilo četiri puta više policajaca nego u Splitu. Pun grad pandurije. Hapsili svakoga tko je sličio na foto-robote iz Splita, svih deset. Političari su javno izrazili podršku, neki se i sami priključili povorci. Jebemtisve, glasnogovornik policije stao u kolonu! Došli pusti oni, kako se zovu, celebovi. Sve je detaljno utanačeno, marš-ruta pažljivo isplanirana, prošla povorka za svaki slučaj četiristo kilometara daleko od splitske Rive. Bolje su purgeri organizirali gay-pride nego hrvatsko nogometno prvenstvo. A sve, jasno, opamećeni iskustvom iz Splita. Da nije bilo one orkanske oluje mržnje na Rivi subotu ranije, vidjeli bismo kako bi bilo u Zagrebu.

A Split? Split, shvatili ste, nije onih par stotina, hiljada, koliko li i čega već, što su vulkanskom mržnjom natjerali sociologe i učene ljude da se nakon dvadeset godina njegovanja kulture mržnje znanstveno upitaju odakle toliko mržnje u tim mladim ljudima. Split je inače poluotok mira, ljubavi, suživota, radosti i prijateljstva, gay-friendly, Jew-friendly, Serb-friendly, furešt-friendly, svakoga đavla friendly. Samo što se to ne vidi.

Zaključani u svojim kavezima

Zlonamjerni novinari, primijetili ste, nisu vidjeli onih dvjesto hiljada mirnih, pristojnih, toplih i dragih Splićana što su te subote navečer zaključani u svojim kavezima gledali Vijesti iz kulture, oni vide samo grafite, plakate i letke mržnje, kukaste križeve i ušate samoglasnike na Dioklecijanovim zidinama, fašiste s desnice i šupke s ljevice, debele šovene iz Biskupske palače i njihov mladi, moderni i liberalni jugend, ustaše na Poljudu, ksenofobnog kabadahiju gradonačelnika i šačicu od par tisuća bjegunaca iz mlađeg kamenog doba. Od cijelog vedrog, bučnog i šarenog Splita zlonamjerni novinari vide samo tešku, tmastu južinu diluvijalne mržnje, od cijelog Nikole Viskovića vide samo deset hiljada gnjevnih humanoida s kamenjem u rukama.

Kriv je, jasno, Zagreb. Uvijek je kriv Zagreb.

Da je gay-pride održan najprije u Zagrebu, pa tek onda u Splitu, vidjeli biste vi onda što je Split. A bogami i što je Zagreb. Ne bi u Zagrebu bilo soma i po policajaca, ne bi bila onakva organizacija, bilo bi razbijenih glava, i mrtvih i ranjenih, pokazao bi Zagreb svoje pravo lice. A pokazao bi onda i Split onaj svoj opjevani dišpet. Kerum bi osobno vodio povorku, zagrljen s Livajom i Svagušom, deset tisuća gejova i gejuša, ako ne i cijelih dvadeset ili pedeset, idemo na sto, stotinu tisuća mladih, veselih lezbijki i lezbijaca u svim duginim bojama paradiralo bi Rivom, drugih sto tisuća razdragano bi im mahalo, ne bi ni trebala policija, Torcida u majicama Gayduka čuvala bi red i pazila da se neki purger ne provuče i napravi sranje. Znate već kakvi su purgeri i što su sve u stanju napraviti da napakoste blitvarima i tovarima.

Tako mali, provincijski Split vidi svijet oko sebe. Sve je takvom Splitu lakše, lakše je cijelu kuglu zemaljsku iznova izvaljati od vrele magme, ohladiti i izrezbariti, pa sagraditi svijet po mjeri Dujmova kampanela, nego se kod zdravih očiju u oči pogledati, pa reći: jest, Split je grad-slučaj. Barem za sebe. Grad-slučaj za sebe. Neće valjda biti slučaj za Kanađane. Jer ima tih, kako se zovu, slučajeva i drugdje, tuku pedere i prijete novinarima i dižu ruke u sieg-heil i šaraju kukaste križeve po židovskim općinama i pišaju mržnjom svugdje u svijetu – dobro, osim ponekad u Zagrebu, za dišpet Splitu – ali Splićani, ili barem golema većina njih, ne živi svugdje u svijetu, nego baš, čudesnom igrom grada-slučaja, u Splitu. Što bi rekao onaj pandur: je li tako u Londonu šarate po Dioklecijanovoj palači?

Lakše je, međutim, vjerovati da su ti drugi krivi. Lakše je omražen mrziti . Cijeli je svijet onda ravna ploča, a ti u sredini, u vlastitoj mržnji sam, omražen i zadovoljan. Čudo je mržnja, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .

Najnovije