Za Petra Marinića kažu da je bio stari morski vuk koji je brodove volio više od žena. Kad je 1872. godine odlazio na jedno od svojih dugih putovanja svojoj mladenačkoj ljubavi u središtu Silbe sagradio je toranj, deset metara visok, kako bi ona s njegova vrha uvijek mogla vidjeti kad se njegov brod vraća na otok.
Djevojka se valjda od silnog čekanja umorila, pa se udala za drugog i rodila kćer Domeniku Rasol. Kad se Marinić nakon puno godina vratio na Silbu, baš se u Domeniku, 25 godina mlađu od sebe, i zaljubio.
Njihova priča, koja danas stoji zabilježena na tabli uz toretu, kaže da su se oženili i zauvijek živjeli sretno.
Silba je danas pravi raj na zemlji, ali ako bi se netko popeo na vrh torete i pogledao oko sebe, dokud mu god oko seže, ne bi pronašao niti jednog političara koji bi otokom upravljao.
Nitko, barem do ovog četvrtka, naime, nije imao dovoljno snage, volje i utjecaja da sastavi običnu listu od pet ljudi koja bi se kandidirala za izvanredne izbore za Vijeće Mjesnog odbora.
Prošli je raspušten još prije dvije godine, a kad je napokon određen datum “malih izbora”, 4. srpnja, oni su poništeni jer se na njih nitko nije prijavio.
Otok na kojem se nitko ne želi baviti politikom, tako su odmah Silbu prozvali novinari, a kad je zadarsko Gradsko vijeće odredilo novi datum izbora za kraj srpnja, pojavila se bojazan da će čitava stvar opet propasti.
A onda, baš u četvrtak, u pet do dvanaest, zadnji dan roka, za izbore su se prijavile čak dvije liste, jedna HDZ-ova i jedna nezavisna.
Silba je sada ponovno spremna za predizbornu utrku, i koliko god to smiješno zvučalo, jer riječ je o pet ljudi jednog Mjesnog odbora, nikome na otoku zbog toga nije svejedno.
Ali što se točno na Silbi dogodilo?
- Brod ti je posljednje mjesto u ovoj zemlji na kojem vlast još uvijek funkcionira, tamo svi slušaju i poštuju kapetana - kaže mi Nenad Burić, bivši pomorski kapetan i dugovječni predsjednik Mjesnog odbora koji je svojom ostavkom još 2014. godine izazvao ovu “krizu” vlasti na Silbi.
Naviknut na poslušnost i stegu, više nije mogao izdržati.
U hladu
Sjedimo na terasi kafića MIK u središtu grada, duboko u hladovini odmah pored zvonika, a Burić se prisjeća kako je sve počelo.
Bio je još mladić, od kakvih 25 godina, kad su mu prišli tadašnji šefovi otoka. Godina je 1984.
- Pitali su me želim li biti predsjednik tadašnjeg Mjesnog odbora i to me zapanjilo. Mislio sam da su takve funkcije rezervirane samo za starce i, priznajem, bio sam počašćen - kaže.
Čitav svoj radni vijek proveo je na brodovima, ovdje među otocima Premudom, Olibom i Silbom, a kako nitko probleme ovog kraja nije znao bolje od njega, pristao je.
- I odmah sam vidio u što sam se uvalio. To je bilo za poludit - smije se. Jer kako zapovijedati “vijeću mudraca”, i odboru od 17 ljudi, čiji su sastanci znali potrajati po deset sati, a da se, kaže, niti jedna odluka ne bi donijela.
Stoga je on Skupštinu sa 35 (gotovo svi tadašnji stvarni mještani) srezao na 15 ljudi, a da bi odlučivanje ubrzao, Vijeće Mjesnog odbora smanjio je na pet članova.
I eto nas nakon niza godina u Hrvatskoj, nakon Domovinskog rata, kada lokalne izbore premoćno osvaja HDZ kojem je zadarski kraj tradicionalna utvrda. Burić, kao nestranački čovjek i po vlastitom priznanju radikalan, pomalo inatljiv i glasan šef MO-a, prvo je ispao iz kombinacija, da bi ga prije 12 godina ponovno zvali da bude predsjednik. Otada je bio na vlasti.
- Silba je puna neobičnih ljudi, nije ni ovdje lako - kaže mi. Čitav otok površine je malo veće od 15 četvornih kilometara, iz zraka izgleda kao osmica, a na najužem dijelu dugačkom tek 700 metara smjestilo se selo Silba, jedino ovdje.
Trenutačno broji oko 450 prijavljenih birača, od kojih mnogi ovdje žive samo ljeti, te s vikendicama i apartmanima ima oko tisuću kuća.
Samo selo čaroban je koloplet uskih uličica opasanih kamenim zidovima i dotjeranim vrtovima, a zbog čak 2570 sunčanih sati godišnje klima je čudesna. Ne čudi stoga da na vrhuncu sezone na zapravo 300-tinjak lokalaca plaže, restorane i apartmane popuni čak šest tisuća turista.
Silba je po još nečemu, osim po toreti Petra Marinića, poznata.
Ovdje je zabranjen sav promet. Nema automobila, zabrana vrijedi i za motore, a u sezoni, od srpnja do rujna, Silbom se ne smiju voziti ni bicikli. Cijelo selo jedna je velika pješačka zona, a prestupi se kažnjavaju sa 800 kuna.
I upravo je na biciklima sve i puklo.
Naime, zadnji Mjesni odbor (jer otok je pod upravom Grada Zadra i funkcionira pojednostavljeno kao gradsko dislocirano naselje) ovako je izgledao: Burić kao nestranački predsjednik, još jedan nestranački vijećnik i većina od tri vijećnika iz redova HDZ-a.
- Svaki naš prijedlog, naša ideja i žalba redom je preglasana s njihove strane, i kad su na dnevni red došle bicikle, ja sam rekao, e ne može, odlazim - prepričava mi.
Što se dogodilo?
Izvan sezone
Naime, zimi, izvan sezone, po uskim se i nepreglednim ulicama Silbe dopušta vožnja biciklima jer otok je tada uglavnom pust i uspavan. U sezoni je vožnja bicikala dopuštena samo do deset sati ujutro, kako bi svi oni koji nisu blizu centra mogli njima do dućana ili obaviti kakav poslić.
Kad je HDZ-ova većina odlučila, kaže Burić, da se dopusti bicikliranje i u sezoni, on je ostavkom tu odluku zaustavio.
I otada, pune dvije godine, nitko iz Zadra navodno nije ni pitao postoji li MO na Silbi. Sve donedavno kad su se mještani peticijom borili protiv gradnje jedne obalne cestice, zbog čega je napokon netko u Zadru pitao tko je gradnju potpisao.
Dvije linije
Mjesni odbor nije, jer ne postoji. Aha, pa mi moramo na izbore, sjetili su se.
I tako je “otkrivena” kriza vlasti na Silbi, otoku koji doduše ima i školu, poštu, ambulantu i dva marketa, brdo restorana i kafića, ali nema stalnu policijsku ispostavu i komunalnu službu.
Nemaju niti svoj proračun (Burić mi tijekom razgovora kaže da je u jeku najvećeg natezanja s Gradom Zadrom sam plaćao svu službenu poštu i svoja službena putovanja), niti moć samostalnog odlučivanja.
Ali kako onda na otoku stvari točno funkcioniraju, pitam mještane. Kako je to živjeti na Silbi?
- Prije svega, trenutačno je najveći problem povezanost s kopnom. Silba, unatoč tome što je na glasu kao turistički raj, ima tek dvije linije dnevno. A prije 30 godina bilo ih je čak pet.
Ovako to, uz povremene izmjene, izgleda: iz Zadra se, iz luke Gaženica, na Silbu može trajektom ujutro u devet, ali kako on obilazi otoke i spor je, dolazak na jedino otočko pristanište, Mul, je tek oko 13 sati. Postoji i katamaran koji iz Zadra kreće u 14 sati i na Silbu dolazi nešto prije 16 sati. Želite li sa Silbe na kopno, dvije su opcije: ili u 5.45 ujutro katamaranom ili tek u 19 sati navečer trajektom koji u Gaženicu pristaje iza 23 sata.
Nedovoljno, kaže mi Saša Predovan, vlasnik poznate konobe Alavija smještene odmah uz Mul i čelni čovjek lokalne Turističke zajednice.
- Uz to mi koji smo prijavljeni na otoku imamo povlaštenu kartu (umjesto 50 kuna u jednom smjeru, samo 18), ali naše obitelji ako su prijavljene u Zadru to nemaju. Također, donedavno povlaštena karta vrijedila je samo za liniju Zadar - Silba, ali ako bi netko sa Silbe htio do Premude, plaćao je punu cijenu - govori Predovan.
A onda je u posjet prošlog ljeta stigla Kolinda Grabar-Kitarović koju su na svim otocima oko Zadra upozoravali na taj problem, nakon čega je ubrzo izmijenjen barem taj dio pravilnika.
Jednom kad trajekt pristane na Silbu Mul se zakrči ljudima. Obitelji dočekuju jedni druge, a vlasnici apartmana svoje goste. Pristanište je puno malenih teretnih kolica koja služe za prebacivanje kofera i torbi, jer je promet motornim vozilima zabranjen. Prizor je pomalo nadrealan.
Svaki vlasnik kuće na Silbi, međutim, smije posjedovati i traktor s prikolicom. Trenutačno ih je registriranih tridesetak, ukupni broj je nešto veći, ali oni služe isključivo za prebacivanje namirnica do dućana i restorana ili građevinskog materijala do parcela.
Stoga traktori smiju voziti samo pola sata prije dolaska broda, i sat i pol nakon odlaska. Mnogima se za to ne isplati registrirati vozilo.
Stroga pravila
Traktorima se obavlja većina poslova na otoku. Automobil nema čak ni policija, što za Silbu znači da su u sezoni dva policajca na otoku, a izvan nje nijedan. Na teren mogu pješice ili biciklom.
Doznajem kako na Silbi postoje i dva zaposlena komunalca koji rade cijele godine, i to baš sve - kose travu, odvoze smeće (dvaput tjedno od kuća do odlagališta otpada), metu ulice, čiste i popravljaju... Zbog toga je otok zimi zapušten, a uoči sezone se brže-bolje kozmetički dotjera.
Sonja Hlača, umirovljenica iz Rijeke, jedna je od onih koja je na otok davno dolazila kao turist, a onda se odlučila na kupnju zemljišta i tu sagradila kuću. Danas iznajmljuje dva studijska apartmana na sjevernoj strani mjesta uz plažu Šotorišće.
- Kažu da onaj tko jednom dođe na Silbu uvijek će joj se vraćati, i nema veće istine od toga - kaže mi dok sjedimo u njenom vrtu ispred kuće. Prvi put je ova bivša računovotkinja na otok s danas pokojnim suprugom i djecom stigla 1985. godine u sindikalno odmaralište, i otada njena ljubav sa Silbom ne prestaje.
Stoga je devedesetih s prijateljicom i njenom sestričnom tu odlučila kupiti zemljište od 1200 kvadrata koje su podijelili i počeli graditi. Jedno od brojnih strogih pravila na Silbi propisuje da svaka kuća mora biti na parceli od ukupno 600 kvadrata, čime se želi spriječiti betonizacija. Drugo, pak, da svi psi moraju biti na uzicama.
- To je bilo jako sporo i teško. Natovarili bi kamion građevinskim materijalom u Rijeci, stavili ga na trajekt i kad bi on pristao na Silbi, prvo bi sav materijal iz njega iskrcali, ukrcali ga na traktorske prikolice, pa prevozili do zemlje, pa opet iskrcavali i tek onda gradili - prisjeća se.
Iako je originalni plan bio da se sagradi kuća za obiteljski odmor, Sonja od 2004. iznajmljuje prvi kat svoje kuće, ne da bi se obogatila, kaže, već da bi uz mirovinu imala dodatni izvor prihoda koji uglavnom troši na održavanje kuće te plaćanje naknada i pristojbi.
Stalni gosti
Iznajmljivanje joj nije prioritet, iako ima i stalne goste, od Zagreba, preko Slovenije, pa čak do Norveške. Sonja je najsretnija kad joj u posjet dođu djeca i unuci, i kad na kraju dana legne u svoju ležaljku nasred dvorišta pa promatra zvijezde.
- Trenutno sam ovdje samo preko ljeta. Ali da, jednom ću se ovdje trajno nastaniti - kaže.
Za to vrijeme Burić, iako više nije šef Mjesnog odbora, i dalje bije svoje bitke.
- Lokalna politika je uvijek najgora, jer ako se kandidiraš u vlastitom selu, odmah imaš sto neprijatelja i sto problema. Lakše bi bilo dovesti nekog Šveđanina da nam ovdje komandira - smije se.
Svađe u selu, te zbog ceste, te zbog bicikala, te zbog nebrige Zadra, istrošile su ga i uvjerava me da se tog posla više nikad neće prihvatiti.
- Ja sam glasan i uvijek kažem što mislim. I to me u životu često koštalo - kaže. Zadnji mandat je ostao, tvrdi, samo da provede projekt gradnje novog pristaništa, za čiju je projektnu dokumentaciju plaćeno 2,8 milijuna kuna i ishodovana je građevinska dozvola.
- Ovdje kad okrene na buru po deset dana zimi ne može pristati brod. Novo pristanište bi nas spasilo. Međutim i taj je projekt spremljen u ladicu, jer kad je došao SDP, sve projekte HDZ-a (a mi smo ovdje zbog njihove većine bili smatrani HDZ-ovim projektom, napominje) je prekinuo.
Svi bi ovdje bili šefovi turističke zajednice, ali nitko ne želi biti šef Mjesnog odbora. Posao je volonterski, a problemi su svi tvoji. Od velikih pa do psa koji je obavio nuždu na travnjaku - opisuje.
Novo trajektno pristanište riješilo bi još jedan gorući problem otoka, a to je smeće. Naime, iako imaju uređen deponij s press-kontejnerima koji se redovito odvoze trajektom, on je sad smješten u samome mjestu i nakon sedam dana počne smrdjeti. S novim pristaništem i odlagalište bi se pomaknulo bliže njemu, izvan sela.
Kako Burić za borbu više nema, nju će voditi netko drugi, samo je pitanje tko, jer HDZ koji je imao većinu u prošlom sazivu za prvi rok 4. srpnja nije uspio skupiti pet ljudi za svoju listu.
- Mi smo rješenje - kažu mi mlade djevojke koje upoznajem u selu, a koje su sastavile nezavisnu listu, skupile potrebne potpise za kandidaturu, ukupno samo 20, i sve papire predale na vrijeme u Grad Zadar.
Najmlađa među njima, Paula Bolfan, ima tek 23 godine i radi u Turističkoj zajednici, a najstarija, ujedno i kandidatkinja za novu predsjednicu MO-a, Sara Lovrović, ima 34 godine. S njima su još na listi i Matilda Sindičić, Iva Matulina i Alma Kruško. Sve su sa Silbe, kao i njihove obitelji, i niti jedna nema iskustva u politici bilo kakve vrste.
I misle ozbiljno.
- Okupile smo se jer sve mislimo isto i jer smo željne promjena, pet žena u ovom muškom svijetu politike. Nismo odlučile preko noći, dugo smo ovo vagale i na kraju krenule jer ne želimo samo pričati nego djelovati. Živimo ovdje ili na relaciji Silba - Zadar, a veže nas obiteljska tradicija ovog otoka. Želimo bolju Silbu za buduće naraštaje, ali nismo naivne, itekako znamo u što se upuštamo - kažu mi.
Kako se dugo po otoku pričalo da se nitko neće kandidirati za izvanredne izbore, cure su strategiju pripremale u tajnosti. Obilazile su sumještane i potiho prikupljale potpise, a kako su tračevi bili sve glasniji, neki su ih uvjeravali da odustanu jer “ni same ne znaju u što se upuštaju”.
Zato nigdje javno nisu objavile svoju kandidaturu sve dok nisu predale listu u Gradu Zadru. Moguće je da do tog prošlog četvrtka kad smo razgovarali ni dio mještana nije znao što su učinile.
- Želimo naglasiti da nismo članovi niti jedne stranke, politika nas ne zanima, a najbolje znamo koji su ovdje problemi, od manjka brodskih linija, unapređivanja turizma, bolje opskrbe otoka i vodovoda... - kažu mi.
Iako je, naime, projekt vodovodizacije već krenuo, zapeo je na gradnji pumpne stanice, pa Silba i danas kao i desetljećima ranije, ima samo svoj lokalni vodovod.
Imaju 17 kilometara cijevi koje povezuju četiri gusterne u kojoj skupljaju kišnicu, a jednom tjedno im brod dopremi novih tisuću tona vode. Ta se voda onda distribuira do kuća od kojih svaka ima svoju privatnu gusternu.
- Jedan od najvećih problema jest što mladi neće trajno živjeti na otoku jer ovdje nema posla. Kad završe školu ovdje mogu biti samo konobari, kuhari ili iznajmljivači apartmana. Pripremamo program koji ćemo uskoro otkriti i u kojem ćemo se svime ovime pozabaviti, koliko nam to zakonske ovlasti dopuštaju - zaključuju.
Do samog kraja većina Silbe mislila je da će njihova lista biti jedina, a pobjeda čista, međutim, računicu im je u zadnji čas poremetio lokalni HDZ koji je sastavio svoju listu.
Kako doznajem u neslužbenom razgovoru s jednim od ljudi na listi, njihov plan nije srušiti nezavisnu listu, već se s njom nakon izbora ispremiješati, kako bi, objašnjava mi, mladim djevojkama punim entuzijazma pomogli svojim iskustvom i utjecajem u Gradu Zadru.
- Same će teško - uvjerava me.
Do tih će međutim izbora, zakazanih za 24. srpnja, Silba nastaviti živjeti u ljetnoj čaroliji. Terase kafića i konoba navečer su pune, a na plažama je sve teže naći mjesto. Silba zamre tek nakratko iza podneva kad su vrućine paklene. Većina ugostiteljskih objekata i apartmana ima wi-fi pa su gosti sakriveni u vrtovima ili dubokoj hladovini terasa.
Povećanje broja gostiju odgovara Saši Predovanu koji je Alaviju kao kafić odmah na ulazu u mjesto otvorio prije devet godina, da bi ga 2010. proširio na konobu. Razgovaramo na dan kad slavi devetu godišnjicu, pa je u Alaviji strka, priprema se pozornica za večernji koncert.
- Zimi je ovdje dosta surovo i pusto, jer iako je Silba uz Iž najrazvijenija od svih otoka koji administrativno pripadaju Zadru, ljudima se ne isplati živjeti ovdje i svaki dan putovati po dva, tri sata u jednom smjeru do obale gdje rade. Zato se većina vraća otoku iza Uskrsa i ostaje do listopada - kaže.
Pogled na pučinu
I Predovan, inače čelnik Turističke zajednice, prijavljen je na Silbi, ali zimi živi u Zadru. Njegova je ideja bila da se Silba brendira kao ekološki otok idealan za obiteljsko ljetovanje. U toj viziji lokalni OPG-ovi proizvodili bi voće i povrće koje bi onda lokalni restorani nudili na svojim menijima, a kako je promet zabranjen, klima idealna, a otok nezagađen, roditelji ovdje djecu puštaju da se sama igraju na cesti bez straha od nesreća.
I Predovan, kao i Burić, kaže mi da je Silba premalo mjesto gdje se svi dobro znaju, a da se s bilo kakvim projektom, prijedlogom ili idejom nekome uvijek ne bi zamjerio.
Slično je i s Anom Lovrin, bivšom ministricom pravosuđa čiji je muž sa Silbe pa i ona ovdje provodi puno vremena. Dok je neki hvale da uvijek voli pomoći ako svojim imenom treba otvoriti vrata u Gradu Zadru, drugi pak govore da gleda svoje interese. Na istom je glasu bio i Žarko Domjan, nekad predsjednik Sabora koji je podrijetom sa Silbe.
Predovan nabraja neke od ideja: obavezno provesti vodovodizaciju, ali uz to sagraditi i kanalizaciju, pokušati uvesti letove hidroavionima, sanirati glomazno odlagalište građevinskog otpada na otoku, i lokalnu marinu na sjevernoj strani (trenutačno njome ne upravlja nitko) dati u koncesiju.
Ali Predovan se najviše bavi svojom konobom. Kaže da mu se ostvario san.
Kad sunce predvečer padne u more pa kroz šumu na obali osvijetli njegovu terasu krcatu gostima, nije ga teško razumjeti.
Pogled na pučinu tada oduzima dah.