Svako toliko manji dio građana uznemiri se zbog odnosa lokalnih vlasti prema baštini i javnom prostoru. Bilo da se radi o nepreglednim terasama i vječno rastvorenim suncobranima ili o snimanju holivudskih filmova na drevnim lokacijama, čime se one dovode u opasnost od oštećenja, konsternacija je često opravdana.
Brojni povjesničari umjetnosti, poput Ive Maroevića ili Nade Grujić, tijekom cijeloga svog radnog vijeka zalagali su se za očuvanje starina, održavajući ono što je John Ruskin nazivao “luč sjećanja arhitekture”. Međutim, gradovi nisu muzeji, a još manje mauzoleji, a arhitektonska je tradicija mjesto života, a ne nijemog udivljenja prošlosti. Dinamika tijeka kapitala danas zahtijeva vješt balans između bujajuće (turističke ili životne) ponude novih sadržaja i potrebe da spomenici prošlosti budu dostupni nama i našim potomcima. Zbog toga je nužno da se nova generacija stručnjaka počne intenzivno baviti ovim problemima, i to ne samo ponavljajući maksime svojih učitelja, nego razmišljajući vlastitom glavom, u skladu sa zahtjevima vremena u kojemu živi.
Toj generaciji pripada i povjesničarka umjetnosti Anita Ruso. Rođena u Konavlima 1987. godine, u blizini Zračne luke Čilipi, koja je brojnim posjetiteljima prvi dodir s dubrovačkim podnebljem. U Zagrebu je diplomirala povijest umjetnosti i francuski jezik, a prošle je godine doktorirala na pariškoj Sorbonnei (pod dvojnim mentorstvom Sabine Frommel sa Sorbonne i Jasenke Gudelj sa Sveučilišta u Zagrebu), s temom Arhitekti u službi Dubrovačke Republike od 1667. do 1808. kojom je dala svoj obol proučavanju grada u kojemu je odrasla i u koji često navraća, iako trenutačno živi u Zagrebu.
Brinite se za javno
Premda se nije specijalizirala u konzervaciji spomenika, Anita ima itekako izgrađeno mišljenje o pitanju očuvanja baštine. Kada je riječ o sukobu između restauratora, koji bi najradije sačuvali umjetničke spomenike intaktnima, te arhitekata i investitora, koji starine pokušavaju revitalizirati kroz nove (ponekad neprimjerene) ideje i uporabe, spretno će posegnuti za citatom epigrafa na Kneževu dvoru: “Obliti privatorum publica curate” (zaboravite na privatno i brinite se za javno), što je ukaz kojim je dubrovačka vlastela sebe podsjećala kako je upravljanje gradom odgovoran posao koji zahtijeva mnogo nesebičnosti.
Iskustvo života u Parizu pokazalo joj je da je svjetski interes za naše starine nezanemariv.
- Mnoge, pa i Francuze fascinira svjesna opredijeljenost za zapadne kulturne stečevine jednog minijaturnog grada države koja ne samo da je vazal Osmanskog Carstva već je i podosta ovisna o rudama i trgovini s kolonijama na istoku. U tom je smislu pozivanje stranih arhitekata u Republiku bilo i politički čin. Zapadna kultura nije se upisala samo u dubrovački kamen, kroz stilski vokabular koji se koristio u Rimu ili Veneciji ili kroz gradnju samostalnih sakralnih građevina što je karakteristika apulijskog kraja. Cijeli niz nematerijalnih dokaza koji se kriju iza prihvaćanja i razvijanja humanističke misli u Dubrovniku povod su za shvaćanje Dubrovnika kao grada koji je unatoč svom geografskom položaju između istoka i zapada od samih svojih početaka bio kulturološki opredijeljen, a posljedično tome i vezan ponajprije za Svetu Stolicu, a potom za ostale zemlje današnje zapadne Europe - objašnjava Anita Ruso.
Samoživ odnos
Nažalost, Anita zamjećuje i naš prilično samoživ odnos prema starinama Dubrovnika.
- Baština se uzima zdravo za gotovo, kao da je posve uobičajeno što je Michelozzo Michelozzi, arhitekt Cosima Medicija, projektirao Minčetu i jedinstvene dvostruke zidine, kao da je najnormalnija stvar na svijetu što je Marino Groppelli, jedan Venecijanac, početkom 18. stoljeća došao u Dubrovnik izgraditi crkvu našeg parca, sv. Vlaha. Danas, umjesto da budemo ponizni i zahvalni, ponašamo se kao da posjedujemo baštinu. Ništa mi ne posjedujemo! Dapače, imamo odgovornost prenijeti je sljedećim naraštajima u najmanju ruku onakvu kakvu smo je mi dobili u naslijeđe - ističe, navodeći da “kulturni sadržaji često mogu, pa i trebaju biti biznis, ali kada profit postane opravdanje za bezobzirnu i suludu ugrozu baštine, tada smo u opasnosti da zauvijek ostanemo bez nje”. Prokomentirat će, također, da se u holivudskim megaprodukcijama Dubrovnik svodi tek na filmsku kulisu, a u posljednjima čak niti na to, jer glumi srednjovjekovna sela i izvanzemaljske planete.
- Tako je malo vremena prošlo od granatiranja Dubrovnika. Osuđujemo srpsko-crnogorsku agresiju na Grad, a kako se mi odnosimo prema njemu? - pita se ova doktorica za spomenike, povlačeći sumornu paralelu ratnih dana i naše suvremenosti.
- Bombardiranje Dubrovnika 1991. je bez premca najgori kulturocid u nas zadnjih desetljeća, kao i granatiranje renesansne kupole šibenske katedrale, spomenika antičkog i srednjovjekovnog Zadra ili renesansnoga grada Karlovca. Za ove strašne kulturocide možemo optužiti rat, ali koga ćemo optužiti za manje vidljive kulturocide koje svi odobravamo? Zar nije kulturocid kada dopuštamo da se neprimjereni sadržaji odvijaju u staroj gradskoj jezgri, pa lokalno stanovništvo mora bježati izvan zidina jer su decibeli ‘intra muros’ nesnošljivi?
Ovu vrsnu poznavateljicu prošlosti i suvremenosti smeta i vandalizam u gradu u kojemu živi.
- Kožarićevo je Prizemljeno sunce devastirano. Ali nije ni bitno, jer se uskoro neće vidjeti od silnih suncobrana, stolova i stolica kafića koji se množe kao pošast - ironično poentira, citirajući nadrealistički film Krv pjesnika, Jeana Cocteaua iz 1930.: “Uništavajući skulpture riskiramo da postanemo jedna od njih.”
Odmjerenost
Jedan od problema današnjice s kojim se suočava Dubrovnik jest i masovni turizam.
- Stari Dubrovčani bili su poznati po odmjerenosti. Mi na ovom svijetu nismo samo da ispunimo svoju svrhu, već imamo i odgovornost, kako je to rekao veliki Viktor Frankl - tvrdi Anita Ruso, nastavljajući kako smatra da “ne postoji tuplji, površniji i isprazniji vid turizma od kruzerskog. Gotovo bih ga mogla usporediti s načinom života danas: svugdje se ‘prezentaj’, stavi selfie na Instagram, napiši neki new age citat tipa onih s Vode s porukom i ispunio si svoju svrhu postojanja. Tko god je gledao dokumentarac Venecijanski sindrom Andreasa Pichlera o problemu Venecije i kruzera, znat će o kojim je opasnim problemima riječ kada je u pitanju stara gradska jezgra i masa ljudi koji istodobno prodru u nju. Dubrovnik se treba profilirati u elitno turističko odredište jer zato ima sve predispozicije, posebice kulturne. I ne mislim pri tom na bezglavi elitni turizam za poznate iz showbiza, već promišljeni, dostojanstveni turizam. Recimo, na Stradun treba vratiti obrtnike koji će svoje autentične proizvode nuditi strancima koji za to imaju senzibilitet. Nadalje, treba dati atelijere mladim umjetnicima da mogu nesmetano stvarati pa onda i ponuditi svoja djela zainteresiranim strancima. Treba poticati domaće OPG-ove da proizvode i brendiraju svoje proizvode. Savršen model nam može biti Istra u kojoj se jako pazi na takve stvari, dok se u Gradu još kupuju voštane svijeće i suveniri iz prošlog stoljeća.”
Kako uočava, problem kulture u Hrvatskoj ima duboke korijene, i treba mu pristupiti prvenstveno edukacijom, ali i razvojnom strategijom. Kada bi imala priliku zasjesti u ministarsku fotelju u Runjaninovoj 2, inzistirala bi na cjelovitoj kulturnoj politici.
- Zakonski bih regulirala sponzorstva u kulturi, što bi omogućilo mladim umjetnicima da budu konkurentniji na tržištu. Jačala bih suradnju dionika u kulturi kako bi proizvodili kvalitetne sadržaje. U Nacionalnom programu za mlade proširila bih odlomak o kulturi, u kojem su već mnogi problemi dobro prepoznati. Kultura je vezivno tkivo, okruženje u kojem se mladi ostvaruju, a ne sredstvo za ostvarenje ciljeva - kaže.
Umjetnost je, kako se i naslućuje, najveća strast ove zanimljive Konavoke, te ona rado citira svoga prijatelja, mladog pjesnika Luku Tripala: “Umjetnost je potpuno beskorisna, ali zato najvrednija, najsmislenija i najljepša. Jer samo ono što je beskorisno ne može se pretočiti ni u što je opipljivo, mjerljivo, korisno, konačno. Dapače, ono što je beskorisno uopće se ne može pretočiti, ono nas pretače u nešto što je beskorisno. Beskorisne stvari nisu bezvrijedne, one nas podsjećaju na vrijednost svega korisnog, na smisao svega, na smisao nas samih.” Ovi su stavovi prilično hrabri u vremenu kada se stvaralaštvo gotovo prisiljava na društveni komentar. No, to ne znači da ova mlada doktorica znanosti živi u bjelokosnoj kuli esteticizma i povijesti. Aktivno prateći suvremenu umjetnost surađuje kao likovna kritičarka u Art magazinu Kontura i na portalu Arteist, a i o njoj ima vrlo izbrušeno mišljenje,
- Ignorirala bih one koji ne zaslužuju pažnju, a dobivaju je u obilju, poput isprazne lubanje optočene dijamantima. Fokus bih stavila na autore čija djela imaju i sadržaj i formu i k tome još komuniciraju određene vrijednosti ili naprosto isijavaju ljepotu. Od naših živućih umjetnika starije generacije volim Bućana. Umjetnici koji djeluju u Hrvatskoj i čiji rad cijenim su svakako Duje Medić, Stipan Tadić, Grgur Akrap, Ivan Fijolić, Vatroslav Kuliš, Tomislav Buntak. Nikad nisam previše pratila skulpturu, čini mi se da se svijet kiparstva gotovo zaustavio kad je Bernini dovršio Apolona i Dafne, ali u zadnje vrijeme, otkad sam vidjela djela Giuseppea Penonea u Versaillesu, sve više uživam u skulpturi, i to drvenoj. Posebno me intrigiraju skulpture poput onih koje radi Mirko Zrinšćak. Fotografija mi je drag medij, posebno modna: sviđa mi se osebujan umjetnički pristup Brune Kazinoti u toj domeni.
Ostati u Hrvatskoj
Uz kritičarsko djelovanje, Anita Ruso je aktivna u hrvatskoj podružnici globalne organizacije World Youth Alliance, osnovane 1999. pri UN-u.
- Udruga promovira ljudsko dostojanstvo kroz edukaciju, kulturu i zagovaranje. Riječ je o pokretu mladih čija autentična ideja nadživljava mnoge generacije. Istražujemo teme poput odlaska mladih iz Hrvatske. Na projektu Ostati u Hrvatskoj ostvarili smo suradnju s vodećim demografima i resornom ministricom, mladim poduzetnicima, liječnicima, predstavnicima državnih institucija. Dosad smo ovim projektom, koji se financira od privatnih donacija, istražili stavove mladih o ostanku u Hrvatskoj i sukladno tome predložili mjere za rješavanje problema - navodi Anita.