Teško je bilo u prošle četiri godine naići na neki skup poljoprivrednih proizvođača na kojem stručnjaci s fakulteta i predstavnici raznih ministarstava nisu poljoprivrednim proizvođačima savjetovali udruživanje i finalizaciju proizvoda kao jedan od izlaza za njihove probleme nakon ulaska u EU.
Seljačke udruge i zadruge u europskim zemljama proizvođačima omogućuju jeftiniji repromaterijal, bolji plasman proizvoda i cijenu, a država je tu da im osigura i povoljne uvjete kreditiranja kako bi osigurala dovoljno hrane za svoje stanovnike.
U Hrvatskoj su od početka devedesetih u modi sasvim obratni procesi. Zadruge su gotovo ukinute kao dio “socijalističkog relikta koji je kočio poduzetnost i samostalnost seljaka”, kao i veliki PIK-ovi koji su podijeljeni političkim podobnicima i više nemaju previše veze s primarnim proizvođačima.
Bez dobrog bilanciranja i kreditiranja proizvodnje hrane i u nemogućnosti da plasiraju svoje proizvode na tržištu, mnogi proizvođači danas svoju mahom stihijsku proizvodnju pokušavaju prodavati kroz trgovačke lance. Tu doživljavaju razna iskustva koja bi uskoro trebao regulirati Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi.
Križni put
Kada se netko i osmjeli krenuti u avanturu udruživanja i finalizacije vlastitog proizvoda, onda poput našeg kandidata Dražena Kumrića iz Selnika, nadomak Varaždina, mora proći svojevrsni križni put u kojem mu nitko neće pomoći. Čak, obratno, oni koji su bili najglasniji u zazivanju takvog načina poslovanja vrlo brzo će mu okrenuti leđa. Svi osim prijatelja.
Teško je ukratko prenijeti što je sve doživio Dražen Kumrić kada je prije četiri godine počeo prikupljati dokumentaciju za izgradnju prve privatne tvornice za preradu krumpira. Njegov oguljeni vakumirani krumpir, pomfrit, pekarski krumpir ili izrezan na kockice kojim danas opskrbljuje bolnice, studentske menze, škole, vrtiće, zagrebačke i jadranske restorane morao je prvo proći nemilosrdan birokratski put pun prepreka.
- Već kod skupljanja papirologije za tvornicu nismo naišli ni na kakvo zanimanje za eventualnu pomoć županije, grada, općine, pa ni države. Bio sam na raznim razgovorima i nigdje nisam vidio razumijevanja i pomoći. Zato smo investiciju u tvornicu vrijednu oko 300.000 eura dijelom osigurali prodajom naših nekretnina, dijelom iz tekuće proizvodnje, a na kraju nam je nedostajalo oko 100.000 kuna koje smo nadomjestili nenamjenskim kreditom uz kamatu od 10 posto - objašnjava Dražen dok u društvu njegova oca Juraja i majke Viktorije gledamo proizvodnu liniju za obradu krumpira dugačku 27 metara.
Na njoj se u nekoliko minuta od neoguljenog krumpira, pranjem, guljenjem, rezanjem i vakumiranjem, dobiju gotovi nesmrznuti proizvodi spremni za termičku obradu i serviranje. Sve je manje radne snage za guljenje krumpira pa su proizvodi sjajno krenuli na tržištu.
Problemi s tvornicom
- Proizvodna linija koju sam kupio u Francuskoj bila je šest puta jeftinija od nove i zato što je bila rabljena nije se uklapala u sufinanciranje ni iz jedne mjere iz fondova EU. Ove godine uspjeli smo refinancirati gotovinske i nenamjenske kredite u jedan obrtnički na tok od 6,5 godina po kamati od 5,5 posto, što je za ovakav objekt prestrašno - priča Dražen.
- A zašto je tvornica sagrađena u dvorištu, a ne na obližnjem vašem terenu kako je pisalo u projektu gradnje tvornice? - pitamo ga.
- A to vam je posebna priča. Kad smo tvornicu i modernu halu od 260 kvadrata s HACCP sistemom htjeli napraviti dolje uz cestu, na našem gruntu, pojavile su se Hrvatske ceste koje su rekle da za pristup tvornici treba napraviti poseban ulaz s raskršćem. Odmah su nam rekli da to oni ne žele sufinancirati, nego su nam poslali radni troškovnik u kojem bismo mi trebali sve to sufinancirati s još pola milijuna kuna. Ne mogu vam opisati kako se cijela obitelj osjećala kada smo dobili još tu jednu odbijenicu - kaže Dražen.
Dok on priča, otac Jura gleda u tlo i trenutak kasnije pita se je li to domovina za koju se borio uz zaključak kako ne može naći racionalan razlog za ovakav maćehinski odnos lokalne samouprave prema domaćim dečkima koji imaju planove za zapošljavanje i unapređenje života u ruralnom prostoru.
Da ironija bude veća, mnoge su općine, gradovi i županije gotovo besplatno (uz obrazloženje da je to u interesu stanovništva) sufinancirale prilazne putove, raskršća, ponegdje i vijadukte za domaće i strane trgovačke centre. Centre koji i dandanas našim kupcima nude uvozne proizvode niže kvalitete i tako ruše cijenu domaćim dobavljačima. No, kod Kumrićevih je proradio inat i napravili su tvornicu u svojem dvorištu, uz pomoć prijatelja koji su posudili novac za dovršetak investicije.
- Bilo je to teško vrijeme, sama spoznaja da ste sami i da nekome ponavljate jednu te istu priču po pedeseti put, a njima je to svejedno dovodi vas do toga da se osjećate glupo i neshvaćeno. Osjećaš se kao da nešto nije u redu s tobom jer nitko te više ne sluša, a još manje razumije - priča Dražen.
No, kao u nekom filmu s hepiendom tvornica je proradila i danas obrađuje krumpir od desetak proizvođača iz okolnih mjesta, svi su zadovoljni i spremni za dodatno širenje kapaciteta. Dražen se šali i kaže da je došlo vrijeme da i on guli krumpir nakon što su ga svi ostali ogulili.
Poruka mladima
Zbog tih se iskustava, kaže, i javio na ovaj natječaj.
- Ovo je doista jedina prilika da ljudima pokažem što sam sve učinio da bih radio i što su mi napravili na tom putu. Ovakav projekt u našem bi kraju trebala napraviti svaka normalna općina koja vodi računa o svojim mještanima koji im pune proračun za njihove plaće. No, oni sve čine da ti otežaju put umjesto da ti pomognu. Moja je poruka mladima da ne odustaju - kaže Dražen.
Dok razgovaramo promatrajući 86-godišnju vitalnu baku Viku koja još bere povrće, Dražen nam kaže kako tek poslijepodne možemo fotografirati cijelu obitelj, suprugu Ivanu, Leona (9) i Martu (4). Pred obitelji su sada teške odluke kako i kamo dalje jer zbog potražnje oguljenog krumpira treba širiti kapacitete proizvodnje, zapošljavati radnike, a to će teško ići ako nema potpore države ili fondova EU.
- U neformalnom ćaskanju sa susjedima Slovencima dobio sam ponudu da u njihovoj industrijskoj zoni sagradim sličnu tvornicu s neusporedivo boljim uvjetima poslovanja. Znam da i u Austriji za financiranje ovakvih projekata banke traže minimalne kamate. Njihovi proizvođači ne moraju se mučiti sa svim ovim preprekama koje su nama postavljene. Ali ja ne odustajem, prijateljima koji su mi pomogli želim se odužiti tako da zajedno jedemo naš domaći krumpir s našim obiteljima iz naše tvornice - zaključio je Dražen. I što dodati tome kada je sve već oguljeno i ogoljeno.