Mi smo snimali Zorana Milanovića, a Zoran Milanović nas.
Potvrdio nam je to Dražimir Jukić, dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik Tigrova i Puma te jedan od glavnih organizatora prosvjeda u Savskoj, prisjećajući se dramatičnog jednosatnog sastanka 23. kolovoza u prostorijama SDP-a na Iblerovu trgu čiji je audio zapis ekskluzivno objavio Jutarnji list.
Tri mjeseca nakon susreta Zorana Milanovića i branitelja, do kojega je došlo na inicijativu esdepeovca Franka Vidovića, još uvijek postoji niz verzija kako je nastala i distribuirana snimka koja je izazvala eksplozivne reakcije u Hrvatskoj i susjedstvu. A prema mišljenju mnogih i zapečatila političku sudbinu Zorana Milanovića jer je sve ono što je izgovorio na sastanku s braniteljima zaprepastilo i ohladilo mnoge esdepeovce te pridonijelo njegovu izbornom porazu.
“Priznajem, snimali smo ga sve vrijeme kako je govorio, ali smo istodobno znali da i esdepeovci snimaju nas”, ekskluzivno za Jutarnji kaže Jukić koji je sudjelovao u pripremi tog sastanka.
Jedan od članova braniteljskog izaslanstva držao je pod stolom mobitel i tako je nastala snimka za koju branitelji kažu da je tehnički dosta nekvalitetna. No, pojavila se još jedna snimka na kojoj se puno jasnije čuje izlaganje Zorana Milanovića i ta je navodno došla do medija. Branitelji i dalje tvrde da to nije njihova snimka, a Milanović i SDP se ne izjašnjavaju, iako mnogi s Iblerova trga odbacuju svaku mogućnost da oni nisu dostavili snimku novinarima.
Neočekivani susret
“A tko je onda to učinio”, pitam Jukića, branitelja koji je s 26 godina kao zapovjednik izvidničke satnije kod sela Kolarna nedaleko od Benkovca stao na minu i izgubio lijevu nogu. “Sumnjamo da je baš snimka koju su snimili esdepeovci došla do medija. Naša snimka nije ni približno tako kvalitetna, za razliku od njihove.”
Razgovarali smo u prostorijama Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, nedaleko od zgrade HDZ-a, a sve je vrijeme Jukić, koji je predsjednik Zbora udruge veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, iskazivao žaljenje što hrvatska javnost često ne razumije branitelje. Još više mnogi političari, što je i dovelo do šatora na Savskoj. “Manipulira se braniteljskim privilegijima i pravima, pretjeruje brojkama i podacima, a ne iznosi puna istina. A ona glasi da se danas isplaćuje 57.130 invalidskih, 724 starosne i 14.050 obiteljskih mirovina, dakle ukupno 71.904, a branitelja je više od pola milijuna. Drugi nisu dobili, niti dobivaju ni kune.”
Do susreta Zorana Milanovića i branitelja došlo je posve neočekivano kada je Franko Vidović nazvao Dražimira Jukića. “Zatražio je da se sastanemo u SDP-u i rekao mi je da će s njihove strane na sastanku biti Zoran Milanović, Ante Kotromanović, Krešo Beljak i Ivan Vrdoljak. Posljednja dvojica na kraju se nisu pojavila. Poučen dosadašnjim iskustvom s Milanovićevim igrama, zatražio sam da nam pošalje pismeni poziv”, priča Jurić. Vidović je ostao začuđen takvim zahtjevom i tvrdio kako nema nikakve potrebe da se dopisuju.
“Rekao mi je da smo prijatelji i da to nije nužno, ali ja sam inzistirao. Kada je došao službeni upit SDP-a, Upravni odbor udruge donio je odluku da idemo. Naime, iako je bila predizborna kampanja, odlučili smo ići jer smo se prije našli i s predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem. Bilo je to odmah koji dan nakon što je izabran, u trenutku kad službena kampanja još nije počela. Svima nam je bilo smiješno što Milanović sada hoće razgovarati.”
Srdačan doček
Sve što se događalo u prostorijama SDP-a za branitelje je bio pravi šok, posebno kada je Milanović počeo s vrijeđanjem, što se na snimci jasno čulo. U izaslanstvu branitelja su, uz Josipa Klemma i Dražimira Jukića, bila i četiri pripadnika gardijskih brigada te tri iz specijalne policije, a domaćini su bili Milanović, Kotromanović i Vidović. “Dočekali su nas srdačno, onako kako to ide u takvim prilikama, a mi smo prije ulaska dali priopćenje novinarima. Čim smo ušli, Milanović je burno reagirao i odmah počeo vrijeđati Srbe. Valjda nisu snimali na vrijeme pa taj dio nije objavljen, a sjećam se da je rekao neku uvredljivu riječ, čini mi se ‘da su kočijaši’, tako nekako.”
Jukić napominje da je odmah bio oprezan jer su branitelji htjeli izbjeći da se bilo koga vrijeđa, a pogotovo da se ne upućuju grube riječi na račun Srba i Srbije.
“Nismo znali kakav mu je cilj pa nismo odgovarali na njegove provokacije. Bili smo oprezni do samoga kraja.”
Dogovor da će branitelji snimiti razgovor nije postignut prije sastanka i do toga je, kako tvrde, došlo spontano.
“To je netko od naših odlučio napraviti s obzirom na iskustva koja smo imali s Milanovićem. A odmah smo posumnjali i da će oni nas snimati jer se oni time inače bave.”
Tako je netko iz braniteljskog izaslanstva ispod stola uključio opciju snimanja na mobitelu. Poslije je u braniteljskom krugu to objašnjeno činjenicom da je predsjednik SDP-a bio u žestokoj kampanji pa su se bojali da im nešto ne podvali.
“Milanović je majstor manipulacije, ne bi mu to bio prvi put. Sjetite se kako je podvaljivao Đuri Glogoškom kada ga je primio na sastanak, zatražio da on ostane u tajnosti, a onda sve pustio medijima. Ili, tijekom proslave Oluje 2013. kada je pred 20 branitelja obećao da će nas primiti na razgovor, a do toga nikad nije došlo.”
Nakon što su napustili Iblerov trg, branitelji su imali dojam kako je i Milanović slutio da ga se snima.
“Povlađivao nam je kao nikada dotad. Htio je ostaviti dojam potpuno opuštene, jednostavne i smirene osobe koja, uz to, ima senzibilitet prema Domovinskom ratu. Sve što je govorio, bilo je prenapuhano, a četiri godine je pokazivao potpunu neosjetljivost prema našim problemima i nazvao nas nepismenima i smrdljivcima. Njegovo ponašanje bilo nam je istodobno i smiješno i tragično. Sjećam se da smo poslije na kavi komentirali kako su neki političari sve spremni napraviti da bi ostali na vlasti. Taj je sastanak bio farsa.”
Čim su se razišli i kada su se dojmovi sredili, počele su igre sa snimkom. Bila je to “vruća roba”, a nakon ekskluzivnog objavljivanja u Jutarnjem listu krenula je i kanonada napada na Milanovića. “Analitičari izbornih rezultata kažu da je snimka štetila najviše Milanoviću zbog izrečenih stavova o srpskoj politici prema Hrvatskoj, koje je poslije još potencirao, pa je čak 150.000 njegovih birača ostalo kod kuće. Braniteljima snimka nije štetila”, kaže Jukić.
Više nisu imali nikakav kontakt s esdepeovcima. Kotromanović ih je izvrijeđao, a Franko Vidović je bio uvrijeđen. “Kao povrijeđena mlada je poručio da više nikada neće s nama sjesti za stol.”
Mnogo toga do danas nije razjašnjeno ni kad je riječ o prosvjedu u Savskoj u čijem je pokretanju, između ostalih, sudjelovao i Dražimir Jukić, koji je već 17 godina u mirovini i živi u Splitu. Jedan je od onih branitelja koji je uspio pokrenuti vlastiti posao, ne žali se, ali tvrdi da bi svi branitelji koji su otišli u mirovinu morali imati mogućnost raditi.
“Tako bi bilo mnogo manje tragičnih završetaka onih koji su branili Hrvatsku, a sada se osjećaju napušteni, zaboravljeni, pa čak i odbačeni.”
Kako danas gledate na šator u Savskoj, je li sve to imalo smisla?
“Naravno da je imalo smisla. Naš cilj nije bio rušiti bilo čiju vlast, ali je činjenica da smo se okupili nezadovoljni odnosom prema braniteljima”, kaže Jukić i objašnjava da su realizirana sva tri cilja prosvjeda. “Htjeli smo pokazati zajedništvo, kako danas žive branitelji i stradalnici te ukazati da tadašnja vlast ne želi dijalog. To su bili razlozi našeg okupljanja.”
Upad u crkvu
A onda je došlo do stavljanja plinske boce nasred Savske kada se raspoloženje građana okrenulo protiv šatoraša.
“Prvo moram reći da to, kao i većina branitelja iz Savske, ne odobravam, pa samim time nemam namjeru pravdati taj postupak. Štoviše, najoštrije ga osuđujem. Ali, molim vas, vratite sjećanja na tu večer i na sve dramatične trenutke kada je policija krenula na hrvatske branitelje. U to sam vrijeme bio u crkvi Sv. Marka, a do nas su dopirale svakakve informacije. Policija je s punom opremom ulazila u crkvu gdje su bili 100-postotni invalidi, ljudi u kolicima, s njima su bile njihove supruge koje su plakale. Strašne scene.”
Jukić objašnjava da se u takvoj atmosferi dogodila i plinska boca.
“Iskreno ću vam reći da ni dandanas ne znam kako je do toga došlo i kome je to palo na pamet, ali uvjeren sam da je to bila posljedica te uzavrele atmosfere, emocija i svega negativnog što se događalo veteranima. No, ponavljam, kao čovjek, roditelj i hrvatski branitelj i sada sam ogorčen zbog toga. Sjećam se kada su nas mobitelom obavijestili da je do toga došlo, bili smo u šoku i nevjerici. To je nanijelo štetu našoj poštenoj borbi za braniteljska prava i ako pogledate, mnogi koji nam nisu željeli dobro, baš su to izvlačili i spočitavali nam.”
Ni događaji s Markova trga nikada nisu u potpunosti rasvijetljeni. Televizijske su kamere te noći 28. svibnja 2015. dočarale naelektriziranu atmosferu ispred crkve Sv. Marka i u njoj kada je prijetila ozbiljna opasnost da dođe do incidenta s nesagledivim posljedicama.
“Sve je bilo neplanirano. Na Markovu trgu su prosvjedovali zaposlenici Imunološkog zavoda, a branitelji iz Savske došli su dati podršku. Mnogi su, kada su to čuli u medijima, dolazili spontano. Bilo je jako sunce pa smo braniteljima, a bila je riječ mahom o 100-postotnim invalidima koji su prosvjedovali, došli donijeti suncobrane. Također smo čekali potvrdu nekih sastanaka u Saboru. U jednom se trenutku rodila ideja da zatražimo prijem kod Milanovića, on nas je stalno odbijao pa se, očekivano, i taj put oglušio. Odlučili smo ostati na Trgu i čekati”, prisjeća se Jukić.
U jednom je trenutku policija počela opkoljavati Markov trg, postavljali su ograde i bili su pod punom spremom. Emocije i nervoza počele su rasti i u 19 sati branitelji su otišli na misu, a brzo nakon nje policija je upozorila da se moraju maknuti.
“Nismo pristali. Kako je policija počela stezati obruč, bilo je najprirodnije da uđemo crkvu. Morate znati da je među nama bilo samo desetak, petnaest mobilnih ljudi. Svi su ostali bili invalidi u kolicima i nije bilo potrebe za takvim postupanjem. Poslije, čini mi se oko 21 sat, došao je zapovjednik interventne policije i izdao naredbu da napustimo crkvu i trg. U međuvremenu su nam uzeli vodu, hranu, lijekove. Tijekom večeri policija je čak dva puta pokušala nasilu ući u crkvu. Jednom su ušli metar, metar i pol unutra. Bili smo zgroženi i došlo je do naguravanja. Činilo se da im je namjera bila izvući Josipa Klemma. Novinari su nam pomagali dok su mogli, ali u jednom su trenutku svima zabranili ulazak u crkvu.”
Cijelu su noć branitelji proveli u crkvi, nisu im dopustili odlazak na WC, a Jukić kaže da brutalnost koju su doživjeli te noći nije zabilježena od 50-ih godina u bivšoj Jugoslaviji.
Teška noć
“Policija je krenula na veterane invalide. Možda sve naše odluke i nisu bile najsretnije, ali 100-postotni invalidi ni sa čim nisu mogli izazvati policiju da postupa na takav način, niti je to bilo potrebno. U crkvi je 90 posto ljudi bilo u kolicima, bez noge, kao ja. Pa, mi nismo bili u poziciji nešto napraviti, osim što smo htjeli pokazati da Vlada mora pristati na dijalog s veteranima Domovinskog rata. Bilo mi je teško gledati prijatelje i suborce koji su u državi za koju su ginuli najednom tretirani kao kriminalci. Vjerujte, bilo je to teška noć.”
Šatora više nema, a nitko i ne zna koja mu je sudbina namijenjena. Jukić tvrdi da se ionako previše govori o šatoru kao objektu. “Šator se nije dogodio preko noći, ali nije bio ni planiran. Nama je važno što nam je simbolički značio, a bio je to spontani otpor prema svim politikama i vladama nakon Franje Tuđmana, lijevima i desnima. Povucite paralelu s izraelskim ili američkim ratnim veteranima - u slučaju kada bi oni prosvjedovali, vlasti bi ih odmah primile na razgovor. U našem slučaju javno nas se vrijeđalo.”
Pitam Jukića zna li gdje je danas šator, a on odgovara “sklonjen je i ne znam gdje je”.
“Osobno se nadam da u Hrvatskoj više neće biti potrebe ni za kakvim šatorima, bez obzira na to jesu li u njima branitelji, nezaposleni, radnici, obespravljeni.”
Nedavno je došlo i do prijedloga da se susretnu veterani iz Hrvatske i Srbije, ali Dražimir Jukić tvrdi da to nije ozbiljna inicijativa. “Srbi su je inicirali iz tko zna kakvih pobuda i takva inicijativa nikad nije došla iz Hrvatske. Mi smo željeli da se umjesto toga otvori i nametne tema gdje su naši nestali, da obitelji koje mole i hodočaste po Srbiji saznaju kakvu informaciju o njihovim najmilijima. No, nas su napali oni koji su davali podršku uhićenju Gotovine i Markača. Naš prijedlog da se, ako Srbi već traže sastanak, nametne prevažna tema nestalih osoba i da pomognemo udrugama nestalih, njima je bila povod na nas napadnu. To je bilo sramotno.”
Problemi branitelja
S posebnim zanimanjem Jukić, koji se u ratu na prvu liniju bojišnice vratio dva mjeseca nakon što je izgubio nogu te je sudjelovao u operacijama na Dinari i u Oluji, prati sve ovo što se danas događa oko generala Damira Krstičevića. Kaže kako mu se sustavno podmeće i pokušava ga se diskreditirati. “To je politika onih koji NATO smatraju svojim protivnikom, kao i njihovih satelita na ovom području i u susjednim zemljama. Ono što je najgore, njihovi izvršitelji, oni koji krivotvore dokumente, nalaze se u Hrvatskoj. Da pojasnim, to su prema našim saznanjima osobe iz Hrvatske koje imaju različite motive, financijske ili neispunjene vlastite ambicije, i odrađuju tu prljavu rabotu za one koji ne prihvaćaju vrijednosti NATO sustava.”
Prema hrvatskim političarima Jukić je izričito kritičan. Tvrdi da su se braniteljski problemi mogli riješiti u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor, kada je bilo novca, ali nisu. Za Ivu Josipovića kaže da je bio apsolutno nezainteresiran za probleme branitelja, a najkritičniji je prema Stjepanu Mesiću. “Sjetite se da je Mesić branitelje nazivao kokošarima. O Milanoviću je sve rečeno, a na našu sreću Kolinda Grabar-Kitarović te sada i Plenković ponašaju se kao ozbiljni državnici koji cijene doprinos branitelja.”
A kada je riječ o svim onim zahtjevima koji su se čuli iz šatora u Savskoj, Jukić uvjerava da braniteljski zahtjevi ostaju isti. “Želimo objediniti sve zakone koji se tiču branitelja u jedan zakon. Ne tražimo privilegije i ne moramo uvijek imati isto mišljenje, ali ne možemo dopustiti da se vrijeđaju branitelji. Oni su korektiv društva, a ne predstavnici međusobno posvađanih grupa. Domovinski rat ne smije biti naše opterećenje, nego naš ponos.”