Nova knjiga dr. Franje Gregurića, “Vlada demokratskog jedinstva - Istina o Vukovaru i škola demokracije u Hrvatskoj”, predstavljena je na ovogodišnjem Interliberu i u Vukovaru. Objavljena je u izdanju Hanza Medije i Školske knjige. Za 21. studenoga priprema se glavna promocija u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost.
Gregurić je bio ratni premijer i predsjednik prve i do sada jedine prave višestranačke vlade u povijesti moderne Republike Hrvatske. Ta vlada nije bila produkt ni prijeizbornih ni postizbornih koalicija. Bila je to prava vlada nacionalnog jedinstva nastala na temelju međustranačkog dogovora suprostavljenih parlamentarnih stranaka. Bila je to Vlada koju je predsjednik RH Franjo Tuđman prihvatio kao političku nužnost zbog srpske pobune, rata i agresije JNA pred kojom se zemlja našla. Eskalaciju ratnih sukoba obilježili su opsada i razaranje Vukovara te ratni zločini koje su svoj vrhunac doživjeli u sustavnom ubijanju zarobljenika na Ovčari. U takvim okolnostima radili su premijer Gregurić i njegovi ministri.
Najteži trenutak
Tuđmanu je takva vlada dobro došla i zbog dokazivanja narodnog jedinstva pred cijelim svijetom. Međutim, čim je nastupilo trajnije primirje i kada je Hrvatska postala međunarodno priznata, potrebu za takvom vladom više nije vidio. Približavali su se izbori i HDZ je želio učvrstiti svoju vlast.
Franjo Gregurić je već objavio jednu knjigu o toj vladi u kojoj je kroničarski, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec bilježio događaje. Na čak 685 stranica objavio je niz dokumenata koji svjedoče o tim presudnim danima. U novoj knjizi Gregurić sada opisuje i pozadinu događaja, daje atmosferu i iznosi osobne političke ocjene. Svoja svjedočenja u knjizi iznose i dr. Mate Granić, dr. Zdravko Tomac, dr. Jurica Pavelić, Gordan Radin, general Antun Tus, Marin Vidić Bili, Zoran Šangut, Vesna Bosanac, Branko Borković Mladi Jastreb, Branko Salaj, Danijel Rehak, dr. Slaven Letica, Mladen Vedriš, Boris Gregurić…
O samoj ideji da on preuzme vladu Gregurić piše:
“Svakodnevno sam s predsjednikom Tuđmanom razgovarao još od vremena dolaska u drugu vladu gosp. Manolića na mjesto potpredsjednika za gospodarska pitanja. Predsjednik se zanimao za sve poslove koji se obavljaju u Vladi. Svakako je gospodin Manolić bio bliži Predsjedniku, ali je on uvijek volio imati više mišljenja o svakom problemu. Kako smo zajedno često navečer gledali TV dnevnik, u ležernijem je ozračju tada znao iznenaditi pitanjem i zatražiti mišljenje o dnevnim problemima; ‘Razmišljam o tome da ti rukovodiš Vladom’”.
“Od kada sam 17. srpnja 1991. od predsjednika dr. Franje Tuđmana dobio mandat za sastavljanje nove vlade...”, svjedoči Gregurić. Međutim, novu vladu nisu svi dočekali s dobrodošlicom. Oporba nije vjerovala autoritarnom Tuđmanu, a mnogi u HDZ nisu željeli dijeliti vlast s poraženima na izborima. “U javnosti su se iskristalizirala različita mišljenja: hoće li Vlada biti jednostranačka (s nekim izvanstranačkim ministrima), koalicijska s dominacijom HDZ-a ili višestranačka”, kaže Gregurić i objašnjava:
“Dramatičnosti situacije u hrvatskom društvu pridonosile su različite glasine o tome kako se vlast ne može nositi s trenutačnom nezadovoljavajućom situacijom. Stvarala se klima nezadovoljstva, defetizma i apatije. Prijetila je opasnost da će sukobi između stranaka te struja i skupina unutar nekih od njih izazvati slom hrvatske politike. Govorilo se da radikali pokušavaju nasilno smijeniti i samog predsjednika Tuđmana zbog njegove umjerene politike, a zapravo je to bila razborita politika taktiziranja (i dobivanja na vremenu) sa snagama u Jugoslaviji i u svijetu. Međunarodna zajednica (poglavito neke njezine članice) sve su se više upletale u jugoslavensku krizu... Čak i u jednom dijelu HDZ-a... bilo je onih koji nisu odobravali njegovu mirotvornu politiku...
Ipak, Vlada je profunkcionirala. “Za trajanja Vlade (kolovoz 1991. - kolovoz 1992.) održali smo 118 sjednica, zapravo svaki drugi ili treći dan, te nekoliko izvanrednih noćnih sjednica. Uži kabinet (Gregurić, Tomac, Ramljak, Granić, Pavelić i Radin) zasjedao je svaki dan, uključujući subote i nedjelje.”
Tadašnji tajnik Vlade Gordan Radin u svom sjećanju na dane iz 1991. kaže:
“Predsjednik Vlade dr. Gregurić na posao je dolazio puno ranije od uobičajenog početka radnog vremena, često i prije sedam sati. Za sve nas iz stručnih službi, a posebice za savjesne i predane ljude zadužene za njegovu sigurnosnu pratnju, takva navika predsjednika Vlade bila je izazovna zadaća. Naime, budući da je dr. Gregurić u to vrijeme stanovao blizu križanja Frankopanske ulice i Ilice, često se u rano jutro, i to bez pratnje (i bez njihova znanja) znao došetati do svojeg ureda na Trgu sv. Marka 7. I to usput razgovarajući s namjernicima, ljudima na koje bi naišao tog jutra. Komentari prikupljeni na putu toga jutra uvijek bi bili interesantan dio analiza sjednica užeg kabineta Vlade.”
Napokon u UN-u
Nakon pada Vukovara pod pritiskom stranih sila i međunarodne javnosti potpisano je još jedno, pokazat će se, ipak trajnije primirje. Hrvatska uskoro postaje članica Ujedinjenih naroda, a formalna priznanja države dolazila su sa svih strana. Gregurić piše:
“Bilo je relevantnih pojedinaca iz hrvatske politike i javnosti, ali i međunarodne, koji su zastupali stajalište da bi Vlada demokratskog jedinstva trebala nastaviti s radom, to više što je u najtežim ratnim okolnostima uspjela ostvariti sve zadaće zbog kojih je osnovana. No, s približavanjem parlamentarnih izbora, u redovima vladajućeg HDZ-a, ali i u oporbenim strankama, stvarala se klima okretanja stranaka prema poštovanju rezultata skorašnjih parlamentarnih izbora. Tome su pridonijele još dvije spominjane činjenice. Prva, da je koalicijska vlada ostvarila bitne zadaće, i druga, da nakon međunarodnog priznanja i očekivanog primanja u Ujedinjene narode nema više bojazni za opstanak države.
Točno je da su ostvarene bitne zadaće zbog kojih je ova vlada formirana, no ostali su problemi...
Ostvarenim međunarodnim priznanjem Hrvatske počelo se otapati jedinstvo hrvatskih političkih stranaka te stvarati početne pozicije za nove izbore i što bolju poziciju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti nakon izbora. Veći dio Vlade smatrao je da bi nastavak rada koalicijske vlade pospješio i omogućio rješavanje tih i drugih problema bez nepotrebnog strančarenja i dugotrajnog pregovaranja i dogovaranja. Kako sam osjetio, kao i moji najbliži suradnici, da u vladajućem HDZ-u i oporbenim strankama više ne postoji volja za takvom politikom, odlučio sam se na ostavku koju je, s odgodom, prihvatio predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman.
S Predsjednikom sam se dogovorio da ostanem na mjestu premijera do parlamentarnih i predsjedničkih izbora, odnosno do uspostavljanja novog saziva Sabora.
Očekivao sam, kao član HDZ-a i sljedbenik političke orijentacije dr. Franje Tuđmana, koja se temeljila na bitnim odrednicama hrvatske nacionalne politike - Starčevićevu državotvorstvu, Radićevu mirotvorstvu, demokršćanstvu i pozitivnim iskustvima iz djelovanja hrvatske ljevice - da će takva politika biti nastavljena i nakon izbora te biti prihvatljivom HDZ-u i oporbi. Posebno nakon veoma dobrih iskustava i rezultata rada višestranačke vlade. No, na žalost, svi su se počeli okretati svojim stranačkim interesima. U tome ni ja ni moji najbliži suradnici nismo htjeli, a ni mogli, sudjelovati. Vremena nakon toga, da ne ispadnem pretenciozan, pokazala su, na žalost, da smo bili u pravu. Naposljetku, držim da koncepcija i strategija te rad i postignuća Vlade demokratskog jedinstva u najtežim ratnim okolnostima mogu biti dobar model za vlade koje se u današnje vrijeme suočavaju s brojnim unutarnjim i međunarodnim problemima, napose u bitnim nacionalnim zadaćama koje pretpostavljaju nužnost konsenzusa i pravodobnoga rješavanja unutarnjih i međunarodnih problema.”
Posljednja sjednica
Zapravo, prvi je ostavku u Vladi podnio predsjednik HSLS-a Dražen Budiša. Gregurić objavljuje Budišino obrazloženje: “Nakon međunarodnog priznanja u Republici Hrvatskoj stvara se atmosfera definitivno riješenoga hrvatskog pitanja. Započela je predizborna kampanja, pripremaju se izborni zakoni i zakon o županijama. Međutim, Republika Hrvatska nalazi se danas u izuzetno teškoj situaciji zbog olakog prihvaćanja uvjeta koji su joj postavljeni u okviru Haaške mirovne konferencije i kroz angažman UN-a. Pri tome se Vlada demokratskog jedinstva od početka svog mandata dovodi u situaciju da ili podržava odluke koje nije donosila, odnosno u čijem donošenju nije sudjelovala, ili da čak sanira negativne posljedice pogrešnih odluka. U takvoj njezinoj ulozi, odnosno s takvim njezinim statusom, Vlada demokratskog jedinstva više ne može biti put za uspostavljanje jedinstva hrvatskog naroda. Republici Hrvatskoj potreban je širi nacionalni konsenzus, a da bi se on postigao, potrebno je priznati odgovornost za učinjene pogreške. Politika koja za sebe tvrdi da nije napravila nikakvu grešku i u toj opijenosti trijumfalizmom pokušava uspostaviti nacionalno jedinstvo, a s druge strane vodi predizbornu kampanju, ta politika neće Hrvatsku daleko dovesti.”
“Dražen Budiša, kako je rekao, nije htio pristati na takvu ulogu Vlade demokratskog jedinstva te da on ne može snositi odgovornost za takvu politiku”, komentira Franjo Gregorić.
Zadnja, 118. i to zatvorna sjednica Vlade demokratskog jedinstva održana je 10. kolovoza u Vili Weiss.