“Napravio sam lažni profil na Facebooku, izgleda ko pravi. Imam prijatelje, fotografije, čak sam bio i u vezi, ha ha. Al, ustvari, on ti meni služi samo za komentiranje članaka. E, onda mogu reć sve šta ne smijem javno. I autoru i onim kretenima koji komentiraju, a naročito onima koji se na mene obruše. E, pa tu ti se ja baš ispušem.” Riječi su to čovjeka (D. E., 39, situiran, oženjen, otac jedne predškolke) koji je posve elokventan i uspijeva na puno pristojniji način izraziti svoje mišljenje. Nije on ni od onih koji se boje kazati što misle, ne, on je čak i poznat u društvu kao onaj koji se ne ustručava govoriti o stvarima o kojima drugi šute.
“Pa, što će ti to?” “Da mogu psovat, da mogu vrijeđat, da mogu reć idiote, kretenu, majmune, bolje da te mater abortirala, ustašo, četniku, glupa novinarko, ovo je dno dna, nepismeno piskaralo, znamo ko te plaća, sramota od članka, užas od portala i tako.” “Ali zašto?!” “Tako, prije sam samo čitao te komentare pa me povuklo. To ti dođe ko vreća za boks. Umjesto da nekoga prebiješ, ti se odeš malo olakšat na vreću. A ovdje malo pljucaš vatru uokolo. I nikom ništa.” “Kako nikome ništa? Pa tamo su živi ljudi, vrijeđaš autore, druge komentatore...” “A zamisli tek one prave, a? Oni sa svojih pravih profila, koji su to luđaci. Oni vrijeđaju, ja bezveze, malo se zabavljam. Ma, ustvari, nitko ti tamo ne misli ozbiljno, to se ekipa malo zabavlja, bezveze.”
Pojava interneta pravu na izražavanje i slobodi riječi dala je posve nove dimenzije. Postoji nebrojeno mnogo načina za izražavanje mišljenja, stavova, pjesama, psovki. Možete kao apsolutne neznalice komentirati rezultate znanstvenih istraživanja, ekonomske analize, psihološke savjete, jelovnike, TV program, čistoću mora, vremensku prognozu. Možete sve, a tu i tamo će vas administrator blokirati ako baš puno koristite ružne riječi na J, K i P. Možete nuditi kredite i 100 posto provjerene kombinacije za kladionice ispod članka o maslinovoj mušici. Zamislite, molim vas, kakav agronomsko-maslinarski skup u nekoj konferencijskoj sali zimski praznog hotela na Braču gdje nakon izlaganja županijskog savjetnika za maslinarstvo ustane stanoviti Brane i obavijesti prisutne o sigurnoj zaradi od kuće, on je tako iz mira svoga doma zaradio samo prošli mjesec šest tisuća kuna. Pa hajde, kad ste već tako ljubazni, zamislite predstavljanje potresne knjige o životima invalida, shizofreničara, udovica i drugih marginalnih ljudi.
U trenutku kad autorica opisuje djevojku u kolicima koja tako ide na plesnjak u svom rodnom mjestu, taj jedan jedini dan kad se slavi svetac zaštitnik, uglađeni gospodin, koji se za tu priliku lažno predstavi, kaže: “Kako bi ja ovu novinarku kresnuo, zaboravila bi i luđake i udovice”. Kad se takve stvari događaju u realnom svijetu, komentatori su velikom većinom osobe s kakvim poremećajem ličnosti, graničnim mentalnim stanjima, psihopati i sociopati, ukratko. Zbog njih se angažiraju zaštitari, policija ih odvede u bolnicu gdje ih se smjesti u stručne ruke psihijatara i može se nadati da će za koji mjesec, uz pomoć prave terapije, koliko-toliko prihvatljivo funkcionirati. U virtualnom svijetu, međutim, ovakva ponašanja slabašno se sankcioniraju i, što je još gore, o tim ljudima nitko ne vodi računa. Mogućnost dijaloga, kritike, povratne informacije, rasprave, izražavanja i kontakta izrodila se u poligon prijetnji, vrijeđanja, nestručnih osvrta, psovki i potpunih budalaština. Taj prazan prostor ispod teksta na internetu, u kojem neodoljivo titra okomita crta pozivajući prstiće na tastaturu, pretvorio se u igralište za bjesove. Da je ovo uživo, davno bi stigle specijalne interventne postrojbe. Ima li smisao nešto što je smisao odavno izgubilo samo da bismo se nastavili praviti da se slobodno izražavamo?