Split osamdesetih godina prošlog stoljeća nije bio turistička destinacija, već obični tranzitni centar kroz koji bi ljudi prolazili u namjeri da se domognu otoka ili priobalja, gdje se već išlo ljetovati.
Splićani bi se, kako je tko i koliko mogao, ljeti razmiljeli po svojim i tuđim vikendicama, obilazili prijatelje i rođake, od Rogoznice, preko Čiova do Makarske i otoka.
Bilo je to neko drugo vrijeme, a poznati Splićani koji su u to vrijeme odrastali podno Marjana prisjetili su se kako su ljeta izgledala tada, a kako danas, i što se sve u međuvremenu promijenilo.
Rođeni Makaranin, splitski đak, sociolog sa zagrebačkom adresom, Dražen Lalić kaže kako se na većini plaža tada i nije moglo kupati, ili barem ne da to bude kvalitetno, jer bilo je industrije, to znači i zagađenja.
- U to doba malo se koji Splićanin kupao na Bačvicama. No, s raspadom industrije, u gradu, pogotovo u Kaštelanskom zaljevu, dogodila se velika promjena, to je išlo na ruku turizmu. Ali, nekog velikog ljetovanja u današnjem smislu, da odeš negdje desetak, petnaest dana, toga je bilo puno manje. U vikendice se išlo zbog druženja, okupljali bi se ljudi kod onoga koji je imao gdje primiti. Danas, pak, većina Splićana što god ima iznajmi, nemaju domaći više mjesta ni za sebe, a kamoli da zovu svoje u goste, kaže.Sad je, objašnjava, često slučaj da muž i žena, ako je jedno iz Zagore, a drugo iz priobalja, sve što mogu iznajme i ljeti odu u Zagoru.
- Ako sve te resurse iznajme, pati esencija, život, doduše, time riješe egzistenciju, jer mnogo ljudi živi u Splitu zapravo od ta tri-četiri apartmana u Brelima, Rogoznici, na Čiovu…”, govori Lalić.
Gitarom po rivi
Njegov sugrađanin Ivo Anić, autor zbirke pjesama “Vjesnik u svitanje” i zbirke priča “Dnevnik jednog kamajera”, te pokretač Facebook grupe “Osamdesete u Splitu”, rođen je u Getu, odgojen na Pjaci, i gledajući unazad, kaže: “Ja sam dio ljeta provodio na Šolti, kod rodbine. A oni su uvijek imali stare goste, Nijemce, Austrijance, ljude koji su kod njih dolazili po 20 godina zaredom. I nije bilo partijanera, klubova od kojih cijelo mjesto ne spava. U Makarskoj je noćni klub u kojem nasred rive tuče muzika od 4 sata ujutro. Odzvanja cijelo Biokovo. Tako je i na Hvaru. Dalmacija je osamdesetih još mirisala Dalmacijom, imao si okus Dalmacije, vale, mir, ribu, vino...”
Dobar dio ljeta, kaže, provodio bi i kući, u Splitu. “Nismo imali internet, Facebook, nama je Facebook bio riva, naš internet bile su Bačvice. Plaže i diskoteke bile su mjesta okupljanja, navečer od 8 pa do ponoći grad je bio pun splitske mladosti, a ne turista. Starija generacija je bila na Pjaci, mlađa na rivi…”.
Lalić komentira: “Do prve polovine 1980-ih ljudi su imali poslove, nije bilo potrebe da se svaki krevet u privatnom vlasništvu stavi u funkciju iznajmljivanja, a danas ne znam nikoga tko ima što na moru a da ne iznajmljuje. Taj je proces počeo već 1980-ih, to je već vrijeme krize, u Splitu je za 1980-ih nezaposlenost bila slična zagrebačkoj, a sada grad ima 2,5 puta veću nezaposlenosti negoli Zagreb. Split je sada samo sjedište jedne županije, ali on nema ulogu velikoga grada u političkom i ekonomskom smislu koju je imao za vrijeme socijalizma, za vrijeme decentralizirane Jugoslavije…”
Feđa Klarić, poznati splitski fotograf, koji je zabilježio dinamiku razvoja i mijenjanja grada, kaže: “Kad se sjetimo prošlosti, sve izgleda bolje, ali ipak se danas, generalno, u Splitu puno bolje živi. Što se ljetovanja tiče, nisam imao ni selo niti vikendicu, pa sam sve godišnje i sve slobodne dane, i subote i nedjelje, provodio u Splitu. 1980-su bile vrlo hrabre godine kad je, recimo, riječ o modi. Ljudi su bili kuražni. Ovi mladi, koji su rođeni 1990-ih, fascinirani su hrabrošću, kad gledaju kakvi su se tad nosili bikiniji, pogotovo što se u to doba žene nisu depilirale. A nosile su se i neonske boje, koje su se, evo, ponovno vratile u modu. To znači, ako je odjeća nakon mora ili tuša mokra, bila je providna. Moda je bila gotovo u skladu sa svime što se u to doba nosilo po zapadnoj Europi. Hrabra je bila ta mladost, modom se iskazala, kad već nije mogla na neki drugi način.” Anić navodi zanimljivu paralelu zašto je tada Split osjećao daleko više svojim: “Mi smo 1980-ih na bini imali Daleku obalu, oni su bili jedni od nas, nisu bili neki strani bend. Boca vina je kružila od pozornice do publike, Ban bi popio i dao nama, tu je bio Dino, Belan i Đavoli, to je bilo naše…
Mijenjali svijet
Naš đir je bio na bini, bendovi su bili jedni od nas. Ti danas imaš elektronsku glazbu bez poruke, muziku koja ne budi ništa u ljudima. Mi smo tada imali bunt, imali smo rock’n’roll i umjetnike, pjesnike. Svi naši idoli bili su pjesnici, od Štulića nadalje, ti su ljudi slali jasne poruke i taj bunt se kasnije preselio na tribine. Johnny je govorio pobuni se, uzmi čvrsto stvar u svoje ruke, jesmo kao mladi, ali smo i dovoljno odrasli da ne želimo prihvatiti svijet takav kakav jest, već mijenjati ga. Ova generacija kroz muziku ne čuje takve poruke.”
U to je doba, govori Klarić, “i novinarstvo bilo izuzetno hrabro, to su godine velikog rasta Slobodne Dalmacije.