Godinama je legendarni vukovarski Vodotoranj, kao najveći simbol otpora agresiji na grad heroj 1991. godine, bio ključno mjesto i stajalište putnika namjernika, gostiju, turista... Nitko u Vukovar nije mogao doći, niti kroz njega proći, a da ne zastane kod ove jedinstvene 50-metarske građevine, koja ne krije, nego gotovo ponosno pokazuje sve svoje rane, i napravi fotografiju ili selfie.
Uvijek je oko Vodotornja bilo živo. I danas je isto, s tom razlikom da je sada vrlo živo i u samoj građevini. Prije tri mjeseca počela je, naime, zahtjevna obnova ovog simbola Vukovara oko kojeg se okupila cijela Hrvatska s obzirom na to da su se svojim donacijama u njegovu obnovu uključili brojni građani. Kako oni koji žive u Hrvatskoj, tako i oni izvan nje. Oko Vodotornja podignuta je ograda, pa mu se ne može prilaziti u samo podnožje. Danas tamo pristup imaju samo radnici tvrtke Planum građenje, koja je dobila posao obnove Vodotornja, te odgovorne osobe iz Grada Vukovara, IGH...
Ispod Vodotornja bili smo nebrojeno puta, ali u njegovoj utrobi nikada. No, ovaj put to je bilo neizbježno, ma koliko god nam nije bio svejedno. Prvotnu ponudu Emila Tuše, voditelja radova, da nas na 37 metara visine prebace građevinskim dizalom, koje se do vrha uspinje izvana s gradske strane Vodotornja, glatko smo odbili i odlučili se pentrati željeznim stepenicama.
- Dolazimo gore, obustavite bacanje šute - javio je Tuša svojim zaposlenicima kako bi spriječio eventualne neželjene posljedice.
Tri mjeseca priprema
Da to nije bez razloga učinio shvatili smo čim smo zakoračili u utrobu građevine i stali na prvu od 172 stepenice. Na njima se već uhvatio solidan sloj prašine i komada šute koji su se naslagali tijekom ova tri mjeseca, otkako su građevinci preuzeli posao. Hodajući prema gore, nelagodu od visine odagnavali smo razmišljajući o svim onim ljudima koji su prije Domovinskog rata održavali ovu građevinu i njezino postrojenje iz kojeg se Vukovar godinama opskrbljivao vodom. No, još i više misli su nam išle prema svim onim ljudima koji su grad branili i čuvali ga. Svaki na svoj način. O Ivici Ivaniki i Hrvoju Džalti, braniteljima s Mitnice, koji su se i pod kišom granata, avionskih bombi... uspinjali prema vrhu kako bi zamijenili zastavu. Vodotoranj je tih dana Vukovarcima bio simbol slobode.
- Uvijek kada smo izašli iz podruma nakon granatiranja ili raketiranja prvo smo gledali stoji li on još, naš Vodotoranj. Bio nam je simbol, putokaz, svijetla točka, znak da smo još tu, da se nismo predali. Rušili su ga svim silama, ali evo, ipak nisu u tome uspjeli - ispričala nam je prošle godine o Danu sjećanja Vukovarka Ružica Vukas, koja je punih 12 godina imala radno mjesto upravo u simbolu obrane grada.
- Pronašli smo jedan sef u kojem su bili pohranjeni stari računi za vodu - rekao nam je Tuša, prije nego što nam je počeo pojašnjavati što se trenutno radi na Vodotornju.
- Imali smo paralelno dva zadatka. Jedan je bio demontirati stari čelični spremnik vode u kojem se, dok je bio u funkciji, nalazilo 25.000 kubika vode. Nije to bio nimalo lagan posao, jer nismo morali samo rezati čelik, budući da se na njemu nakupilo nekoliko slojeva katrana. Stoga smo prvo morali rezati katran, koji se palio dok se to radilo, pa smo istovremeno morali i gasiti. Tek nakon toga na red je došao čelik. Ostalo je možda još 10 posto čelika koji trebamo izrezati i spustiti dolje - ispričao nam je Tuša. Paralelno s time radi se sanacija betonske konstrukcije do visine od 37 metara, i to sa skele.
Test izdržljivosti
- Sve što je oštećeno radi se na način da se hidrodemolira na mjestima gdje je beton oštećen granatiranjem, pa je s vremenom oslabio. Stoga taj loši sloj skidamo i idemo u dubinu do dijela na kojem analiza koju rade stručnjaci iz IGH pokaže da je beton zdrav. Nakon toga to se onda popunjava. Osim toga moramo smolom popuniti i pukotine koje su se pojavile. Sve to činimo kako bi se učvrstila konstrukcija i statika Vodotornja i kako bi bio siguran za buduće korištenje. Za nas je ovo velik izazov, jer nikada nismo radili ništa slično, ali to i ne čudi, jer je Vodotoranj jedinstvena građevina - rekao je Tuša nešto i o projektu Radionice arhitekture i našeg nagrađivanog arhitekta Gorana Rake, a koji je, između ostalog, predvidio i da se svih 640 rupa ili “rana” konzervira i ostanu kao trajna uspomena na 1991. godinu. Stepenice su nas dovele na prvu etažu, koja se nalazi na 34 metra visine i gdje će biti tehničke prostorije i oprema, dok će na drugoj etaži smještenoj na 37 metara visine biti memorijalna staza s koje će se pružati pogled na Dunav, Slavoniju, Srijem...
- Ona će biti nepravilnog oblika i njome će se moći popeti do vrha, do vidikovca koji je na krovu. Na stazi će biti veliki ekrani, gdje će biti prikazane fotografije bombardiranja Vodotornja, a kod većih otvora na vanjskom zidu bit će platforme na kojima će ljudi moći zastati i imati ljepši i bolji pogled. Ta etaža će kompletno biti ustakljena. Gore na krovu na 50 metara je vidikovac gdje će biti i stepeničaste tribine, staza u krug sa zaštitnom žičanom ogradom i na vrhu, naravno, zastava - pojasnio je Ivan Veber, koji je ispred Gradske uprave zadužen za provedbu ugovora o gradnji.
Do vrha će se moći panoramskim dizalom s dunavske strane Vodotornja ili stubištem kroz njegovu unutrašnjost, zbog čega će sada prilično izbušeni strop biti na probijen kako bi se napravio otvor za izlazak na krov. Za obnovu Vodotornja i uređenje okoliša predviđeno je 37 mil. kuna, od čega je polovica osigurana donacijama građana i tvrtki, a 18,5 mil. dolazi iz državnog proračuna. U drugoj fazi radit će se ugostiteljski objekt, amfiteatar i dječje igralište, a sve bi trebalo biti gotovo do kraja 2018. godine. Tada će u Vodotornju posao naći 15-20 ljudi, koliko ih se planira zaposliti na uređenju, održavanju i funkcioniranju objekta koji će postati još atraktivniji. Nisu ga, eto, bez razloga Vukovarci 1968. godine, kada je službeno pušten u rad, nazvali svojim Eiffelom.
