Kad god imam vremena Gradom šetati, ne propustim do Porporele prođirati.
U sva godišnja doba gradska je fotogenična kamena ljepotica, pokazuje nam različita, a opet prelijepa lica. Jadransko je more oplakuje, motiv za motivom omogućuje.
Ljeti, što i ne čudi, posjećuje je ipak ponajviše ljudi, piše Željko Tutnjević za Dubrovački vjesnik.
Neki rado Grad, pučinu i Lokrum gledaju, jedni samo šetaju, drugi tamo noge točaju, treći skaču u more, ili se kupaju, četvrti se najradije samo izležavaju, leđa, oči i tijelo odmaraju, katkad se i ljube, u društvu najdražih dodatno uživaju i vrijeme ne gube...
Tako su danas popodne i njih dvoje, čija srca u ljubavi stoje, odlučili na Porporeli predahnuti, morskog zraka malo udahnuti, valiće nježne osluhnuti.
Ispočetka je i bilo kako im se snilo, no nakon par minuta Jadransko se more s njima ležerno opuštenima našalilo, piše Dubrovački vjesnik.
S pučine neki čudni val je stigao, preko stijena i betona iznenada se digao, pa ih odjevene lagahno i okupao.
Ipak su se baš žveltima pokazali, u djeliću sekunde su reagirali, na sigurno se otkotrljali, čak i stvari salvali!
Moru nijesu sve po spisku psovali, u tom su neočekivanom iskustvu i sami uživali, pa se sa slučajnim "nakluposjediocima" i šetačima "happeningu", u kojem su ne svojom voljom jednu od glavnih uloga imali, baš vedro nasmijali.
I ja sam tamo slučajno bio, slatko se smijao i uživao, sretan što sam ovako zanimljive motive neplanirano vidio, pa čak i snimio.
