Famoznih 76 potpisa koje treba donijeti predsjednici RH kako bi ona onda dala mandat za sastavljanje nove vlade izazivali su posljednjih nekoliko godina brojne prijepore, a politolozi i pravnici često ih smatraju nepotrebnim običajem i “hrvatskom izmišljotinom”.
Politolog Goran Čular s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu za Glas Slavonije podsjeća kako je ta tradicija nastala u vrijeme kada je šef države bio Stjepan Mesić, prvi put 2003. godine.
- To je do pravog izražaja došlo 2007. Mesić je, vjerojatno u konzultaciji sa svojim savjetnicima, pretpostavljam, ustavnim pravnicima, odlučio da su potpisi način na koji stranke moraju pokazati predsjedniku da njihov kandidat za mandatara ima podršku većine svih zastupnika. Prema mome sudu, iza te je interpretacije Mesićev pokušaj da ostavi odškrinuta vrata opoziciji, kojoj je bio skloniji. Jer smo i 2003. i 2007. imali jasnog pobjednika izbora u smislu relativnog broja mandata - to je bio HDZ, tada na čelu sa Sanaderom. To je 2003. otvaralo mogućnost Ivici Račanu da pokuša okupiti dovoljan broj stranaka, s tim što je Račan to odbio raditi. Jer je bio tip političara koji nije “padao” na kratkoročni cilj, nego je stvari promišljao nešto duže, premda ga je Vesna Pusić, tada na čelu HNS-a, na to nagovarala - kaže Čular, dodajući kako je i tada rekao da je ta ideja opasna za demokraciju. Isto se, kaže, ponovilo i 2007., s tim što je Zoran Milanović tada pokušao preduhitriti Sanadera u sastavljanju vlade upravo na temelju pravila o 76 potpisa.
- Ta ideja da predsjednik mora dobiti neki pisani dokaz uopće ne proizlazi iz Ustava. A to ima bitne posljedice na proces formiranja vlade, kojih, čini mi se, ni predsjednica države ni ustavni pravnici nisu svjesni. A to je da smo otišli u drugu krajnost, čije posljedice upravo gledamo. Mandatara mogu dati ili najveća politička stranka u Saboru ili druga po broju zastupnika, u drugom pokušaju, nakon što onaj prvi ne uspije, pod uvjetom da postoji dovoljan broj drugih stranaka koje su spremne ući u pregovore. Ono što predsjednik treba provjeriti nije jesu li se oni dogovorili, nego ima li relativni pobjednik dovoljno stranaka s kojima bi činio većinu a koje su spremne ući u pregovore - govori Čular. Kada je riječ o drugim zemljama EU-a, kaže kako nigdje nema prikupljanja potpisa, nego samo Litva i Irska imaju dvostruku odluku parlamenta.
I politolog Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra kako je riječ o pogrešnoj praksi.
- Nije nikakva katastrofa da onaj tko dobije mandat sastaviti vladu u tome ne uspije. No praksa koja je kod nas uvedena nigdje u Ustavu nije spomenuta. Proces formiranja vlade jest takav da ponekad ti odnosi mogu biti nejasni i onda se to dalje treba odvijati unutar parlamenta, a ne po hotelima ili moderiranjem, kako je to Most radio. Što je ispala sprdačina. I predsjednica je imala ulogu u tome što Karamarko nije dobio mandat, a prema svim pokazateljima ipak je on trebao biti mandatar. A bi li uspio sastaviti vladu, to je drugo pitanje. Stoga mislim da bi trebalo promijeniti postojeću nejasnu formulaciju - kaže Zakošek.
S druge strane ustavnopravni stručnjak Mato Palić smatra kako potpisi odluci daju na težini i ozbiljnosti.
- To se kod nas ustalilo kao ustavni običaj, dobar način da se pokaže ozbiljnost. Predsjednica može, teorijski, i konzultacijama u razgovoru doći u situaciju da dobije uvjeravanje ili obećanje nekoga da bi on dao potporu određenoj političkoj opciji. Mora postojati način kako ćete onoga koji donosi odluku o davanju mandata uvjeriti da mislite ozbiljno. A sam potpis tome, uvjetno rečeno, ipak daje težinu i ozbiljnost - kaže Glasu Slavonije ustavnopravni stručnjak Mato Palić.